Marketing
Volja Stvoritelja
Kad pišem osjećam se kao da činim nešto važno. Tada iz moje glave propucaju deseci naslova što me zaglušuju svojim važnostima i porivima. Odabirem onaj na koji me potakla posljednja rečenica što sam je pročitala, stih što sam ga čula ili osjećaj što sam ga iznutra prisvojila i tjera me da ga opišem svima. Ni danas nije drugačije. Iako, sam osjećaj je sila prirode koja uz mene ustaje i liježe, a pridodajem joj najmanje pažnje jer smo kao stijena i voda. Njena pjena uvijek šumi i klokoče podno mojih stopala, a ja se ne obazirem jer je kao zrak što ga udišem da bi živjela, ne disala. Ne moram uvijek disati da bi bila pokretna, da bi mogla osjetiti kako sam prisutna, ponekad je vakum odredište mog življenja, ponekad smrt ono uz što se osjećam življa. Tome poklanjam sebe kao instrument ispitivanja mjesta na kojem se obavijam oko tvrdnje smislenog postojanja, kao bršljen oko drveta života.
Ne razmišljam često o tome što čovjeka tjera da se ističe ili izražava. Sasvim čudno za mene koja tražim odgovore i tamo gdje ih nema, zavirim u svaku rupu, ispružam ruku u svaki mrak, gacam poljima, uraslim i dubokim močvarama, kopam rudnike da bi pronašla žilu kucavicu, i shvatila doživljaj stvorova što ih je načinila Božja volja. Ali ne i sada. Dio mene pitanje razloga čovjekova obnaživanja smatra trivijalnim potrepštinama, drugi voli tajnu koja ga obavija. No pored svega skrivenog i očitoga, javlja se stari znanac, nenadano zove iz telefonske govornice kolodvora, govori da je stigao i naći će me doskora. Ne pitam zašto jer znam, došao me podsjetiti kako je i običaj.
Svakih nekoliko godina, kad me umore dani i noći lutanja, i u polusnu hodam ulicama kao da sam budna, zna da je vrijeme za dalek put što će ga prijeći, da bi mi još jednom došao biti prijatelj kojeg zazivam u jecaju i samoći. Ime mu ne izgovaram jer ga nema, on je utjeha, toplina ruku što trljaju ozeblog stranca, poljubac u obraz nakon pokajanja grijeha, stisak ohrabrenja poslije neuspjeha, kao gladijator u areni robova on slijedi palac publike, što ga čini jedna osoba. Daje joj što zahtijeva i ne ljuti se ako je pogreška, birati svoj način tuđa je odluka, on je prati tek kao svjedok, ukoliko ga se zatreba. Moja ga je potreba zamislila kao starijeg gospodina, s monoklom i dugim sijedim brkovima, starom samtenom sakou i zakrpama na laktovima. Nosi karirani šešir i puši lulu, iako joj ne osjećam mirisa. Aktovka u šaci kožna je i širokog oboda, a kaput uvijek prebaci preko jedne od podlaktica. Korak mu je siguran i dug, zna da ga čekam i ne želi ga trošiti uzalud.
Ne grlimo se niti rukujemo, kad se srećemo nema znakova poznanstva, njih ne pokazujemo drugima, kao da je obavijena velom misterija, nema dokaza našeg drugarstva. Ali osjećamo ga u grudima, kao susret dva titana daleko od obale, posred uzburkanog mora, golemih valova što nam zapljuskuju lica, a mi im ne mijenjamo izraz već zaranjamo u utrobu prostranstva u potrazi za mirom što će nastupiti nakon uzbuđenja susreta.
Priznajem mu po prvi puta, bila sam suviše tvrdoglava. Sve sam htjela učiniti sama. Od svih zazirala, kako bi količina uspjeha glasila zvuku moj imena i prezimena. Mnogo je ponosa uplela narav djeteta, da bi se sada nad njome sažalila poznanica dvojbi i neslaganja što je uviđa žena. Toliko koliko ja želim znati nemoguć je zalogaj jednog para sjekutića. Voljela bi pomoć, kažem ja, od tebe, kao... mentora. Ne odgovara mi ničime, ni rječima ni gestama, dlan drži pod bradom i kažiprstom neprimjetno šara usnama. Prolaze sati. Oboje sjedimo na rubu grebena, gledamo oko sebe u tišini koja je ugodna, kao ona što se dijeli s prijateljem iz djetinjstva. Još nekoliko sati sjedimo na dnu oceana i promatramo bijeli pijesak kao da je blještavo svijetlo dana. Ustaje, uzima aktovku, kaput prebacuje preko lijeve ruke, gleda me u oči intenzivno i dugo, a zatim odlazi i nestaje u tmini vodenog beskraja.
Posljednja misao što mi dolazi kao riječi što sam ih čula iz njegovih usta: "Što si mislila, da si bila sama?"
Post je objavljen 31.05.2008. u 14:55 sati.