Svetište čovjeka
54. Odnos koji postoji između čovjekove slobode i Božjega zakona ima svoje živo središte u »srži« osobe, odnosno u njezinoj moralnoj savjesti: »U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi (usp. Rim 2, 14-16).«
Stoga se način na koji se poimlje odnos između slobode i zakona duboko povezuje s tumačenjem koje je ostavljeno moralnoj savjesti. U tome smislu spomenute kulturne tendencije, koje suprotstavljaju i odjeljuju slobodu i zakon, te na idolatrijski način uzvisuju slobodu, dovode do »kreativne« interpretacije moralne savjesti, koja se udaljava od tradicije Crkve i njezina učiteljstva.
55. Prema mišljenju raznih teologa, funkcija savjesti svela bi se, barem u nekoj određenoj prošlosti, na jednostavnu primjenu općih moralnih normi na pojedinačne slučajeve osobnog života. Ali slične norme - kažu - ne mogu biti u stanju da prihvate i poštuju cijelu neponovljivu specifičnost svih pojedinačnih konkretnih čina osoba; mogu čak, na neki način, pomoći ispravnom vrednovanju situacije, ali ne mogu zamijeniti osobe u donošenju osobne odluke o tome kako da se ponaša u određenim pojedinačnim slučajevima. Štoviše, izrečena kritika na račun tradicionalnog tumačenja ljudske naravi i njezine važnosti za moralni život navodi neke autore da ustvrde kako te norme nisu toliko objektivan obvezujući kriterij za prosudbe savjesti, koliko radije opća orijentacija koja u prvom redu pomaže čovjeku da svoj osobni i društveni život dovede u prikladan red. Te norme, osim toga, otkrivaju tipičnu složenost fenomena savjesti: ona se duboko odnosi prema cijeloj psihološkoj i afektivnoj sferi te prema mnogostrukim uplivima društvenog i kulturnog okoliša osobe. S druge strane, maksimalno se uzvisuje vrijednost savjesti, koju je sam Koncil definirao kao »svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini«. Takav glas - kaže se - navodi čovjeka ne toliko na sitničavo pridržavanje općih normi koliko na kreativno i odgovorno preuzimanje osobnih zadaća što mu ih Bog povjerava.
Želeći istaknuti »kreativan« karakter savjesti, neki autori ne nazivaju više njezine radnje imenom »sudovi« nego imenom »odluke«: samo donoseći »autonomno« te odluke čovjek bi mogao dosegnuti svoju moralnu zrelost. Ne manjka ni onih koji drže da bi taj proces sazrijevanja bio sputavan s odviše kategoričkim držanjem, koje u mnogim moralnim pitanjima zauzima crkveno učiteljstvo, čiji zahvati bi kod vjernika doveli do nepotrebnih konflikata savjesti.
56. Da bi opravdali slična stajališta, neki su predložili svojevrstan dvostruki status moralne istine. Pored doktrinarne i apstraktne razine, trebalo bi priznati izvornost određenom konkretnijem egzistencijalnom razmatranju. To bi razmatranje, vodeći računa o okolnostima i situaciji, moglo legitimno utemeljiti iznimke od općega pravila i tako dopustiti da se praktično, mirne savjesti, čini ono što je u sebi zlo po moralnom zakonu. Na taj se način u nekim slučajevima uspostavlja podijeljenost, ili čak oporba, između učenja općenito valjanog propisa i norme pojedinačne savjesti koja bi zapravo, kao krajnja instanca, odlučivala o dobru i zlu. Na toj se osnovi polaže pravo da se utemelji legitimnost takozvanih »pastoralnih« rješenja, suprotnih naučavanju Učiteljstva, te da se opravda »stvaralačka« hermeneutika, po kojoj moralna savjest uopće ne bi bila obvezana, u svim slučajevima, posebnim negativnim propisom.
Nema onoga tko ne razabire kako se tim postavkama dovodi u pitanje sam identitet moralne savjesti spram čovjekove slobode i Božjega zakona. Samo prethodno razjašnjenje odnosa između slobode i zakona utemeljeno na istini omogućuje rasuđivanje o tome »kreativnom« tumačenju savjesti.
Sud savjesti
57. Isti tekst poslanice Rimljanima, koji nam je pružio bit naravnoga zakona, naznačuje i biblijski smisao savjesti, osobito u njezinoj specifičnoj vezi sa zakonom: »Kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tome svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.« (Rim 2, 14-15)
Prema riječima svetoga Pavla, savjest u određenom smislu postavlja čovjeka nasuprot zakonu, postajući ona sama »svjedokom« za čovjeka: svjedokom njegove vjernosti ili nevjernosti glede zakona, odnosno njegove bitne moralne čestitosti ili zloće. Savjest je jedini svjedok: ono što se zbiva u tajnosti osobe skriveno je očima svakoga izvana. Ona svoje svjedočanstvo upućuje tek samoj osobi. I samo osoba, sa svoje strane, poznaje pravi odgovor na glas savjesti.
58. Nikada se neće dovoljno ocijeniti važnost toga tajnoga razgovora čovjeka sa samim sobom. Ali to je, zapravo razgovor čovjeka s Bogom, autorom zakona, prvim uzorom i posljednjom svrhom čovjeka. »Savjest je - piše sveti Bonaventura - kao glasnik Božji i vjesnik, i ono što ona kaže ne zapovijeda od same sebe, nego zapovijeda kako dolazi od Boga, poput glasnika kad objavljuje kraljev proglas. I odatle potječe činjenica da savjest ima snagu obveze.«
Može se reći, dakle, da savjest daje svjedočanstvo čestitosti ili zloće samoga čovjeka, ali ujedno, dapače još prije, ona je svjedočanstvo samoga Boga, čiji glas i čiji sud prodiru u tajnost čovjeka sve do korijena njegove duše, pozivajući ga fortiter et suaviter na poslušnost: »Moralna savjest ne zatvara čovjeka unutar neprohodne i neprodirne samoće, nego ga otvara na poziv, na glas Božji. U tome, i ni u čemu drugom, leži sva tajna i dostojanstvo moralne savjesti: naime, da je ona mjesto, sveti prostor u kojemu Bog govori čovjeku.«
59. Sveti se Pavao ne ograničava na priznanje da savjest »svjedoči«, nego otkriva i način kako ona ispunjava takvu funkciju. Riječ je o »prosuđivanjima« koja optužuju ili brane pogane spram njihova ponašanja (usp. Rim 2, 15). Izraz »prosuđivanja« iznosi na svjetlo pravi karakter savjesti, to jest da je to moralni sud o čovjeku i njegovim činima: to je sud o odrješenju ili o osudi prema tome jesu li ljudski čini sukladni ili nesukladni s Božjim zakonom upisanim u srcu. I upravo o prosudbi čina, te istodobno o njihovu počinitelju i o času njegova konačnog ispunjenja, govori apostol Pavao u istom tekstu: »To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem Evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono stoje skriveno u ljudima.« (Rim 2, 16)
Sud savjesti je praktičan sud, odnosno sud koji obznanjuje što čovjek treba činiti i ne činiti, ili pak vrednuje djelo koje je čovjek već učinio. To je sud koji na konkretnu situaciju primjenjuje racionalno uvjerenje da se mora ljubiti te činiti dobro i izbjegavati zlo. To prvo načelo praktična razuma pripada naravnome zakonu, dapače tvori sam njegov temelj, budući da izražava ono izvorno svjetlo o dobru i zlu, odraz stvoriteljske mudrosti Božje koja, poput neuništive iskre (scintilla animae), blista u srcu svakoga čovjeka. Ali dok naravni zakon iznosi na svjetlo objektivne i univerzalne zahtjeve moralnoga dobra, savjest je primjena zakona na pojedinačan slučaj, te tako za čovjeka postaje nutarnjim nalogom, pozivom da se u konkretnoj situaciji izvrši dobro. Tako savjest oblikuje moralnu obvezu u svjetlu naravnoga zakona: obvezatno je činiti ono što čovjek, putem čina svoje savjesti, spoznaje kao dobro koje mu je podijeljeno ovdje i sada. Univerzalni karakter zakona i obveze nije poništen, nego radije priznat, kad mu razum određuje primjene u konkretnoj stvarnosti. Sud savjesti »konačno« potvrđuje sukladnost određenog konkretnog ponašanja sa zakonom; on oblikuje najbližu normu moralnosti nekog voljnog čina, ostvarujući »primjenu objektivnog zakona na pojedinačan slučaj.«
60. Poput samog naravnoga zakona i svake praktične spoznaje, sud savjesti također ima zapovijedan karakter: čovjek mora postupati u skladu s njim. Ako čovjek postupa protivno takvu sudu, ili pak, u pomanjkanju sigurnosti o tome je li određeni čin čestit i dobar, a čovjek izvrši taj čin, njega osuđuje sama njegova savjest, najbliža norma osobne moralnosti. Dostojanstvo te racionalne instancije i ovlast njezina glasa i njezinih sudova potječu od istine o moralnom dobru i zlu, koju je ona pozvana slušati i izražavati. Tu istinu naznačuje »božanski zakon«, univerzalno i objektivno načelo moralnosti. Sud savjesti ne ustanovljuje zakon, nego potvrđuje ovlast naravnoga zakona i praktična razuma u odnosu prema vrhovnomu dobru, koje ljudsku osobu obdaruje naklonošću i čije zapovijedi prihvaća: »Savjest prema tomu nije samostojan i isključivi izvor odlučivanja što je dobro, a što je zlo. U njoj je naprotiv duboko upisano počelo posluha objektivnoj normi koja utemeljuje i obvezuje na podudarnost njezinih odluka sa zapovijedima i zabranama koje su temelj ljudskog ponašanja«.
61. Istinu o moralnome dobru, koja se iskazuje u zakonu razuma, djelatno i konkretno prepoznaje sud savjesti, koji navodi da se preuzme odgovornost za obavljeno dobro i za počinjeno zlo: počini li čovjek zlo, pravedni sud njegove savjesti u njemu ostaje svjedokom o sveopćoj istini dobra, kao i o zloći njegova pojedinačnog izbora. Ali pravorijek savjesti u njemu traje i kao zalog ufanja i milosrđa: dok svjedoči o počinjenome zlu, podsjeća i na oprost što ga valja iskati, na dobro što ga valja provoditi i na krepost koju s milošću Božjom valja vazda gajiti.
Tako se u praktičnom sudu savjesti, koji osobi nameće obvezu da obavi određen čin, objavljuje spona slobode s istinom. Upravo stoga se savjest izražava »prosudbenim« činima koji odražavaju istinu o dobru, i to ne kao samovoljne »odluke«. Zrelost i odgovornost tih sudova - i, u krajnjemu, čovjeka koji je njihovim subjektom - ne mogu se usporediti s oslobađanjem savjesti od objektivne istine, u korist tobožnje samostalnosti čovjekovih odluka, nego naprotiv s neodgodivom potragom za istinom i s prepuštanjem da nas ona vodi u djelovanju.
Tražiti istinu i dobro
62. Savjest, kao sud o činu, nije zaštićena od mogućnosti pogreške. »Ipak se nerijetko događa - piše Koncil - da je savjest uslijed nesavladiva neznanja u zabludi a da time ipak ne gubi svoga dostojanstva. Ali to se ne može reći kada se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kad savjest zbog grešne navike pomalo postaje gotovo slijepa.« Tim kratkim riječima Koncil nudi sintezu nauka o pogrešnoj savjesti što ga je Crkva kroz stoljeća razradila.
Jamačno, da bi imao »dobru savjest« (7 Tim 1, 5), čovjek mora tražiti istinu i mora suditi prema toj istoj istini. Kao što kaže apostol Pavao, savjest mora prosvijetliti Duh Sveti (usp. Rim 9, 1), mora biti »čista« (2 Tim 1, 3), ne smije lukavošću iskriviti Božju Riječ, nego jasno očitovati istinu (usp. 2 Kor 4, 2). S druge pak strane, sam Apostol opominje kršćane govoreći: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.« (Rim 12, 2)
Pavlova opomena potiče nas na budnost, jer nas upozorava da se u sudovima naše savjesti uvijek gnijezdi mogućnost pogreške. Ona nije nepogrešiv sudac: može pogriješiti. Pa ipak, pogreška savjesti može biti plodom nesavladiva neznanja, to jest neznanja kojega subjekt nije svjestan i iz kojega ne može sam izaći.
U slučaju da je to nesavladivo neznanje bez krivnje, napominje nam Koncil, savjest ne gubi svoje dostojanstvo, jer, iako nas zapravo usmjeruje na način koji odudara od objektivnoga moralnog reda, ne prestaje govoriti u ime one istine o dobru što ju je subjekt pozvan iskreno tražiti.
63. U svakom slučaju, dostojanstvo savjesti uvijek proizlazi iz istine: u slučaju ispravne savjesti posrijedi je objektivna istina koju čovjek prima; u slučaju pogrešne savjesti, posrijedi je ono što čovjek, griješeći, subjektivno smatra istinitim. Nikada nije prihvatljivo miješati »subjektivnu« pogrešku o moralnome dobru s »objektivnom« istinom, koja se pred čovjeka racionalno postavlja na temelju njegove svrhe, niti izjednačavati moralnu vrijednost čina izvršenog sa istinitom i ispravnom savješću s onim činom koji je čovjek izveo slijedeći sud pogrešne savjesti. Zlo počinjeno zbog nesavladiva neznanja, ili zbog pogrešnog suda bez krivnje, može biti takvo da zbog njega ne treba kriviti osobu koja ga počini; ali ni u tome slučaju ono ne prestaje biti zlom, neredom u odnosu na istinu o dobru. Osim toga, dobro koje nije prepoznato ne pridonosi moralnome rastu osobe koja ga čini: ono je ne usavršava i ne pomaže joj da se pripremi za vrhovno dobro. Tako bismo, prije nego li se osjetimo lako opravdanima u ime svoje savjesti, morali promišljati o riječi Psalma: »Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me!« (Ps 19, 13). Postoje krivnje koje ne uspijevamo vidjeti, a koje svejedno ostaju krivnjama, jer smo odbili poći prema svjetlu (usp. Iv 9, 39-41).
Savjest, kao krajnji konkretni sud, ugrožava svoje dostojanstvo kad je s krivnjom pogrešna, ili »kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje slijepa.« Na opasnosti izobličenja savjesti cilja Isus kad opominje: »Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi - tamna, kolika će istom tama biti?« (Mt 6, 22-23)
64. U Isusovim riječima što smo ih gore naveli nalazimo i poziv na oblikovanje savjesti, da se ona učini predmetom stalnog obraćenja na istinu i na dobro. Sukladno je Apostolovo poticanje da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego da se preobrazujemo obnavljanjem svoje pameti (usp. Rim 12, 2). Izvor istinitih sudova savjesti uistinu je »srce« obraćeno za Gospodina i za ljubav prema dobru. Naime, »da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno« (Rim 12, 2), potrebno je, doduše, poznavati Božji zakon uopće, ali to nije dovoljno: nužna je svojevrsna »naravna srodnost« između čovjeka i istinskog dobra. Takva se naravna srodnost začinje i razvija u kreposnim stavovima samoga čovjeka, a to su mudrost i ostale temeljne vrline, a još više teološke vrline vjere, ufanja i ljubavi. U tome je smislu Isus rekao: »Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti« (Iv 3, 21).
Veliku pomoć pri oblikovanju savjesti kršćani dobivaju u Crkvi i u njezinu Učenju, kako navodi Koncil: »Kršćani u oblikovanju svoje savjesti treba da brižno paze na svetu i sigurnu nauku Crkve. Po Kristovoj je naime volji Katolička Crkva učiteljica istine, i njezina je zadaća da Istinu, koja je Krist, navješćuje i autentično uči, a ujedno da i načela moralnoga reda, što proistječu iz same ljudske naravi, svojim ugledom objavljuje i potvrđuje.« Stoga autoritet Crkve, koja se izjašnjava o moralnim pitanjima, ni na koji način ne zadire u slobodu savjesti kršćana, ne samo zato što sloboda savjesti nikada nije sloboda »od« istine, nego uvijek i samo »u« istini; nego i zbog toga što Učiteljstvo kršćanskoj savjesti ne donosi njoj strane istine, nego očituje istine koje bi morala već posjedovati i razvijati počevši od samog izvornoga čina vjere. Crkva se jedino i uvijek stavlja u službu savjesti te pomaže da je ne goni svaki vjetar nauka u kockanju ljudskom (usp. Ef 4, 14), da ne skrene s puta istine o dobru čovjeka, nego da se, poglavito u najtežim pitanjima, sa sigurnošću vine do istine i u njoj ostane.
Ivan Pavao II, enciklika "Veritatis splendor"
Post je objavljen 31.05.2008. u 10:00 sati.