Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mcn

Marketing

Sveska groteska

(Ilija Bakić: NOVI VAVILON (prosa brutalis); Umetnička radionica Kanjiški krug, 2001.)

Ne znam kako bih pohvalio ovu knjigu, iako to želim, a KAKO je, k'o za vraga, u cijeloj priči ključna riječ.

ŠTO je skoro nebitno. ŠTO mi je, zapravo, ustanovljavam što više čitam, i inače sve manje bitno u beletristici. Ako želim čitati ŠTO, čitat ću dokumentaristiku, gdje još postoji mogućnost da me sadržaj iznenadi. A da bih beletristiku ovih dana uopće dočitao potrebno mi je KAKO, potrebni su mi les belles lettres, jedinstvenost teksta i neponovljivog autorskog doživljaja svijeta.

Dobro je, u ovom slučaju, da mi je ŠTO nebitno jer se u Bakićevoj knjizi ŠTO nalazi u zanemarivim količinama; ŠTO je kičma ovoj priči koliko je dim cigarete os oko koje se uvijaju riječi uz koje je dim iz pripovjedačevih usta pobjegao. ŠTO glasi: tu negdje, kod nas, rat traje desetljećima, narod se privikao, a Kraka - s rupom na stomaku kroz koju cure govna - nošen valom slučaju nalazi novu bandu jer važno je da se živi dok se može i kako se može. ŠTO je, kad smo već kod toga, možda oduvijek bilo u drugom planu Bakićeva pisanja jer pročitao sam od njega bar jednu knjigu i nekoliko priča, a nikako da im se zapleta sjetim, sjećam se samo ugođaja izblijedjelosti i sjećam se da su bile dobre.

NOVI VAVILON je od tih prijašnjih priča možda još i bolji. I sad, jer vam o ŠTO nisam mnogo ispričao, očekujete možda kako ću razraditi KAKO, kako ću vam rastumačiti makar metodu kad sam se od sadržaja ogradio. Ali to mi je, nekako, još veća muka jer to svi slabi kritičari rade: nakon što prepričaju sadržaj, objasne ono od metode što je i malom slijepom majmunu na prvi dodir vidljivo. Mogao bih i ja - veliki, slijepi majmun - tako, ali ništa bliže NOVOM VAVILONU ne bismo time došli.

Jer, što Ilija Bakić radi? Što je NOVI VAVILON? Ilija Bakić se kolaž tehnikom pomalo igra Vonneguta (u onoj mjeri u kojoj se ja sjećam Vonneguta) što rezultira knjigom koja je pomalo kao one teke koje šiparice izlijepe slikama iz magazina kad tek počnu shvaćati svijet i kad im je ta teka nužno potrebna kako bi mislile da su ga shvatile, ručicama obuhvatile i na prsi privinule. Svijet s kojim se Bakić bakće na stranicama NOVOGA VAVILONA nije, međutim, svijet čuda kojeg nam otkrivaju hormoni već svijet koji mu se ogoljen pokazao za vrijeme ovog zadnjeg balkanskog rata (knjiga je dovršena u ljeto 1995.). Daleko od uzrasta šiparice, Bakić se svejednako našao u čudu - svijet kojeg je do jučer znao je nestao, a zamijenio ga je jedan posve novi, a zajedno s njime i užas mogućnosti da je taj novi svijet istinit te da će trajati vječno (ili nas makar nadživjeti). Izgubljen u kaosu, Ilija se hvata ovog sveska kao djevojčica svoje sveske i u njega lijepi sve što opaža i sve čega se sjeća u nadi da će u kolažu laži i koljaže na kraju moći prepoznati smisao.

(Alternativno, možda je pisanje ove knjige Bakiću poslužilo poput šlaufa kojim je iz svoga uma jednim mlazom hladne vode isprao sav godinama nataložen izmet? Interpretacije uvijek hode na labavim nogama ...)

NOVI VAVILON otužno je izgledajuća knjižica. Bijelih korica, fotokopirane ilustracije, prelomljena u Wordu s nekom čudnom dadom od word-arta na stražnjoj korici ... Ali je, jednom pročitanu, ne mogu više zamisliti u drukčijem obliku. Čemu bi služila bolje prelomljena, u tvrdim koricama s reprodukcijom u boji? Takva bi samo privukla pozornost, takva bi potrajala, a nije napisana - čini mi se - da je se čita za stotinu godina, već da je se čita sad, dok su još živi oni kojima svaki pabirak u njoj budi uspomene i asocijacije, dok su još živi oni koji su se, probuđeni, čudom čudili nedjelima iz kojih je nastalo ovo djelo.

(mcn)

PS Elektronska zbirka priča Ilije Bakića nalazi se ovdje. Moj blog na putu u vebsajt je i dalje gdje je bio prije.


Post je objavljen 30.05.2008. u 11:09 sati.