Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lovribolov1

Marketing

Bosanski oštrodlaki gonič barak

Ovi psi su rijetkost. Dva su glavna razloga zašto. Prvi je to, što je najviše literature napisano na enleskom, njemačkom ili francuskom jeziku o engleskim (škotskim, irskim, vlaškim, sjevernoameričkim), njemačkim ili francuskim pasminama. Nema spomena o baštinjenim pasminama nekih (za njih) dalekih zemalja. Pa i knjige na hrvatskom su uglavnom prijevodi! Drugi je, što 99% ljudi koji imaju goniče i tako i tako nisu te pse nabavili zato što su pročitali, čuli ili vidjeli na filmu kako su to odlični psi itd., već su ih nabavili zato što su imali iskustva u radu s njima, najčešće kao i njihovi očevi prije njih
Pasmina dolazi u nekoliko boja no najčešća je žutosiva ili zemljanosiva, u osnovi tamna sa paležom gdje su oznake paleža vrlo svijetlo obojeni a podjela na tamne i svijetle površine je gotovo identična kao kod balkanca (današnjeg srpskog goniča) kod kojeg je područje tamne boje smanjeno na sedlo, no katkad se proširi i na veću površinu kao kod sada izvanredno rijetkog planinskog goniča (onog koji je potomak negdašnjeg austro-ugarskog goniča, baš kao i današnje austrijske, slovačke i mađarske pasmine), sa bitnom osobinom da tamna područja nisu crna, već sivkasta. Ova siva nije zbog prosjedog, (G-) točkastog (T-) ili mramoriranog (Mm) faktora, već je duljina i prstenasto obojenje razlog za dodatni višebojni efekt, jer se blijedi dio dlake prozire kroz rastresitu gornju dlaku. Tako nastaje osobiti efekt koji se opisuje kao "zelena boja", pa iako ova ponešto sumnjiva zelena nije mjerljiva sa onom zeleno kao kod ptica ili čak i kod nekih sisavaca, kad se takav pas nađe u polju nemoguće ga je, ako se ne miče, razabrati od trave... Teško je opisati ovu jedinstvenu boju samo riječima. Možda ju slike mogu prikazati malo bolje; no u drugu ruku struktura dlake se može ocijeniti jedino opipom. Ona ne smije biti ni vunasta ni svilenasta, niti tvrdo-kovrdžava, već deblja a savitljiva, ravna, srednje elastična, više lanasta nego poput žice. Trebala bi davati osjet kao da "pucketa" kad se gladi prema napred, čak i ako se radi o dlaci šteneta. Krzno se u stvari sastoji od tri sloja: uobičajeno dvostruko s gustom poddlakom, koje je nadopunjeno duljim i grubljim zaštitnim dlakama, dovoljno gustim da budu efikasan kišni ogrtač, ali ne kovrdžavim ili vunasto-mekim koje bi se pústale. Dlaka mora biti resasta ali ne i ućebljena, a uz to nikad ne izgleda baš previše uredno. Duljina je oko 7 cm na leđima, čak i dulja na repu, ali dosta kratka na dolnjim dijelovima nogu i još kraća, samo oko 1cm dugačka na uškama. Poddlaka je oko 3cm. Sve je to vrlo utilitarno, nikakav hir nečije mašte, jer dlaka na leđima mora biti toliko dugačka da štiti od sveg nevremena ali uši i noge moraju koliko je moguće biti i zaštićeni od čičaka. Ljeti takva dlaka efikasno štiti od komaraca. Potrebna njega cijele te bunde je minimalna: ponekad možete očupati vanjski sloj i tada izčetkati poddlaku, to je najboje obaviti u vrijeme prirodnog linjanja dlake (najčešće u proljeće, praktično ako ne želite da previše dlake leti po kući - ptice će rado sakupiti te čuperke za njihove vlastite kuće, tj. podstavu za gnijezda), i neko vrijeme će vaš pas izgledati kao ništa posebno sa nešto čupavijom gubicom - bez brige, dlaka će izrasti kroz par tjedana. Ili možete poslati psa u gusto grmlje, a zatim prstima pokupiti one čičke koji su se zapleli u dlaku, to je obično dovoljno da se pravilno uredi izgled; a to je u stvari bila uobičajena praksa u Bosni gdje vlasnici nisu voljeli, možda pomalo prenaglašavajući (ili bi bolje bilo reći podnaglašavajući?) izgled svog psa previše mijenjati umjetnim friziranjem, čak je i češalj bio prezren... Ipak i psa koji dugo vremena nije bio češljan dâ se urediti za nekoliko minuta, ali ako ga se uredno počešlja i očetka on će izgledati uređeno otprilike slijedećih 30 sekundi, nakon ćega će se protresti i svaka dlaka će sjesti u svoje predodređeno resasto mjesto i kad slijedeći put bacite pogled na nj vidjet ćete ponovo onaj isti izgled rustičnog čupavca. Meni su uistinu često znali prigovoriti (laici, i to izvan izložbenog kruga) kako moji psi izgledaju neuredno, pa i kad su bili baš svježe okupani. Pa eto zbog te strukture dlake je barake i vrlo lako okupati, pa i bilo da su promočili na kiši ili došli ravno iz bare (više vole blato od čiste vode) bit će sami od sebe suhi za tili čas. One najdulje dlake su tanke u korijenu a nešto deblje na vrhu, te kapljice vode (zakon fizike) klize vani prema vrhovima gdje se sva tekućina lako strese ili obriše. Ta osobina očito dolazi kao rezultat prirodne selekcije, tako da se ponovo i ponovo govori o baraku da je ýautohtoný (=samo+nastali) bosnski pas, kad u stvari autori uglavnom žele reći da je ýindigený (na mjestu+nastaji); to preimenovanje dolazi otud što su psi ovdje tako dobro prilagođeni klimi i uvjetima života na otvorenom da su se uvezene pasmine činile slabašne i preprofinjene u pogledu toga. ýAutohtonoý je dobilo ostenzivno značenje ýnešto što smo mi sami stvorili, dakle najbolje prilagođeno našim uvjetimaý.
Ima i drugih dopuštenih boja, ali na njih se gleda poprijeko tako da nisu baš česte. Trenutno standard određuje da tako "pogrešno obojen" pas ne može na izložbi dobiti ocjenu bolju od "dobar" - dakle ni "vrlo dobar", ni "odličan", ni CAC, BOB itd., no to ne utiče na radne titule. Te nepoželjne boje su: nešto bjelina - u svakom slučaju ne više od 1/3, tako da pas na prvi pogled u stvari i izgleda jednobojan; te bjeline su obično pomrljane točkicama, pa se često bijelo pojavljuje samo na šapama - psi sa tim malim pjegicama na prstima ne podliježu diskriminaciji u izložbenom krugu. Nadalje tu su dvije inačice žute boje - uzgajivači uglavnom ne brinu koja je koja, premda je to dosta važno - one se naslijeđuju na različite načine; recesivna žuta (e e) se može prepoznati po tome što ne postoji ni jedna jedina crna dlaka, dok dominantna žuta (ay-) često dolazi uz tamni palež na leđima ili čak s tamnom maskom (ay- em-). Tu su i neki od crnih-sa-paležom koji s vremenom postanu svijetliji nego neki dominantno žuti, koji mogu imati tako jaki tamni palež da ih se može opisati kao "zelene". Ti tamnije žuti psi također ne padaju pod diskriminaciju... Zanimljivo je, da između srodnih pasmina, recesivna žuta dolazi kod istarskih i posavskih goniča, a dominantna žuta kod štajerskih. Premda se obično vjeruje da je jedna od sastojaka koju je Peintinger upotrebio za štajersku pasminu bila jednobojna varijanta (danas se ne priznaje po "istarskom" standardu, no recesivno žuti baraci padaju pod ovu kategoriju) oštrodlakog Istarca, kojeg još zovu "barbino" i primjerci kojeg su danas obično bez rodovnica - poznato je da je to bila "oštrodlaka pasmina s juga", te to možda ukazuje na činjenicu da su to mogli biti bosanski psi; premda, u to vrijeme razlika između baraka i oštrodlakog Istarca i nije bila tako jasna. Danas je na primjer nemoguće sa sigurnošu odrediti, čitajući opise iz kataloga, koje su bile pasminske pripadnosti neki od ranih izlaganih pasa sa početka 20tog stoljeća, da li baraci ili oštrodlaki istarci...
Ovo je isto tako dobar trenutak kao bilo koji drugi da se napomene, da oštrodlaki Istarac nije nikako samo oštrodlaka forma kratkodlakog Istarca, već se radi o dvjema različitima, koje su svaka za sebe potpuno određene, pasminama, a sasvim su slučajno (ili možda kao rezultat mode odnosno ukusa) jednako obojene. Iako neka međosobna istarska križanja ovdje ne mogu biti sa sigurnošu isključena, ipak je konstitucijski oštrodlaki Istarac gotovo posve jednak baraku, a bitno je različit od kratkodlakog sličnoimenjaka, koji je manji, profinjenije građe i bolje prilagođen drugačijem, krševitijem terenu i toplijoj klimi. Zna se (Beckman 1889) i da je ova pasmina upotrijebljena za oplemenjivanje talijanskog Spinonea.
Jedan od razloga što su psi u ovdašnjim zemljama uvijek bili uniformno obojeni jest tradicija (od antičke Grčke, čak! - kaže legenda)... Ali više je realistički gledati kroz turbulentnu povijest Bosne. Jer kako su mnogi ratovi imali kao poslijedicu bezbroj pasa lutalica, a lovišta nevelika (u usporedbi sa nekim drugim zemljama i kontinentima), bilo je nužno riješiti se tih lutalica ne samo da se zaštiti divljač već i, još važnije, da se spriječi širenje bjesnoće. Znači lovci su morali na prvi pogled moći prepoznati lovnog ili pastirskog psa, a prešarene se goniče, čiji je prirodni stil rada daleko od njihovih vodiča, lako zamjenjivalo za skitnice. Praksa je uglavnom bila "prvo pucaj, a poslije vidi ima li gazdu"... čak i kad pas nije naganjao stoku ili pravio ikakvu štetu. Ta još je 1970. godine veliki crni gubičar (Snauzer), i to šampion, bio ustrijeljen na Jarunu, Zagrebačkom parku a blizu lovišta, a izlika je bila dotičnom lovcu oka sokolova da mu se učinilo da je vuk (!) - a vukova već 100 godina nema bliže 100km od grada. Tako su najpopularnije lovne pasmine njemački ptičar, ili lako prepoznatljivi dugodlaki španijeli i seteri, naši goniči su najčešće žuto-bijeli, a terijeri uglavnom njemački lovni (koje mnogi lovci, koji bi stvarno trebali bolje poznavati temu, brkaju sa baracima, čak i iz neposredne blizine!). Pastoralne pasmine, od kojih su najpopularnije hrvatski ovčar i šarplaninac, su uvijek jednobojni, jedan crni, drugi sivi i svak ih poznaje. Tornjak, gotovo izgubljeni pastirski pas koji se sad ponovo vraća, prilično je šaren - a to bi mogao biti glavni razlog što je bio skoro nestao i tek sada, nakon što je, dobrano populariziran preko medija, postao prepoznatljiv, sigurno stao na noge.
Ako u budućnosti baracima naraste popularnost među lovcima, u drugim zemljama ili u nelovnim krugovima, vrlo je vjerojatno da će se zbog povećanja broja pojaviti pojaviti druge, recesivne boje koje su zasad vrlo rijetke ili skrivene
FCI standard: 155
Zemlja porijekla:Bosna i Hercegovina (FCI) Datum porijekla važećeg standarda: 15.01.1973. god. Klasifikacija FCI: Grupa 6 - Goniči Sekcija 1.1. - Psi srednje veličine sa radnim ispitom
o je snažan pas sa dugom i čekinjastom dlakom, duge i srednje široke glave, izraženih i gustih obrva, hrabar, temperamentan, strogog izraza, uporan.
UPOTREBA
Dobar, istrajan i uporan gonič, sa srednje visokim do dubokim glasom.
GLAVA
Glava: potiljna kost izražena, čelo neznatno ispupčeno, nosnik prav. Njuška snažna i pravougaona, obrasla gustim brkovima i bradom, a gledano odozgo, srednje široka i sužava se prema nosu. Lobanja je nešto duža od njuške. Dužina glave je 20-25 cm.
Lobanja: Očni lukovi su jako izraženi, dok je čeona brazda srednje izražena (pri pipanju).
Stop: blago izražen.
Njuška: snažna, duga, duboka, u korijenu šira, sužava se prema nosu.
Nos: nosna pečurka široka, nozdrve široke, duboko razvijene, crne ili zatvorenosmeđe -kestenjste boje.
Usne: duboko pripijene i nešto mesnatije.
Zubi: jaki, makazasti i potpuni.
Oči: krupne, ovalne, kestenjaste boje, pametnog i veselog izraza.
Uši: srednje, visoko usađene, srednje duge i široke. Prema vrhu su tanje i zokružene, pravo vise, nešto punije.
VRAT
Prelaz u potiljnom dijelu je izražen i koso na trup usađen. Snažan, srednje širok, a prema grudima se povećava. Koža je pripijena, elastična, na cijeloj površini odlakana.
TRUP
Trup: Linija leđa se blago spušta od grebena prema sapima. Greben srednje izražen.
Leđa široka i puna - mišićava, slabinski dio kratak i mišićav. Sapi su blago nategnute i široke (naročito u ženki).
Kukovi malo primjetni.
Grudni koš: dug, srednje širok, slabo zaobljen i dubok bar do laktova. Prsa srednje široka.
Trbuh i bokovi: blago prikupljeni
REP
Rrednje visoko usađen, u korjenu deblji, prema vrhu se sužava i dopire do skočnog zgloba ili ga malo prelazi. Nošen nešto malo nagore, povijen. Dobro odlakan.
NOGE
Prednje noge: pravilnih stavova gledano sa strane i sprijeda. Plećke duge, kose i mišićave. Nadlaktica duga i mišićava. Lakat umjereno priljubljen. Nadlaktica i podlaketica treba da sklapaju ugao od 90 stepeni. Podlaktica je vertikalna, mišićava i prava, sa jakim kostima. Šaplje je slabo primjetno.
Došaplje je vetrikalno i blago nagnuto do 10 stepeni i kratko. Šape mačije, skupljene, sa punim i tvrdim tabanima i jakim noktima, dobro pigmentiranim.
Zadnje noge: pravilni stavovi gledani, sa strane i otpozadi. Butine su srednje duge, široke i mišićava. Potkoljenica je jaka, duga, kosa i mišićava. Skočni zglob snažan i dobro postavljen. Došaplje je vertikalno, kratko i snažno. Zadnje šape su, nešto, duže od prednjih. Hod je izdašan i siguran. Koža je srednje debela, elastična, pripijena, dobro pigmentirana i dobro odlakana. Dlaka je duga, oštra i rastresito stršeća, sa gustom podlakom.
DLAKA
Dlaka treba da bude oštra sa gustom poddlakom i kudravog izgleda
BOJA
Osnovne boje su: žutocrvena ili zemljano siva, sa manjim bijelim površinama na donjim dijelovima tijela. Boja: osnovna boja je pšenično žuta, žutocrvena, zemljanosiva, tamnosiva. Često sa bijelim povšinama po glavi u obliku lise, nosniku, podvratku, grudima, donjim djelovima nogu ili na vrhu repa. Boja može biti kombinovana od navedenih -dvobojni ili trobojni psi.
VISINA
Greben 46-50 cm; poželjna je 52 cm. Kuje su nešto niže.
TEŽINA
Težina je 16-24 kg, poželjna je 20kg.
DUŽINA
Trup treba da je 10% duži od visin
GREŠKE
- šira i teža glava
- slabija pigmentacija očiju i vidljivih sluzokoža.
- klještalo zubalo, naborane i odstojeće uši.
- podgušnjak slabije izražen.
- nepravilnost u stavovima i uglovima nogu.
- preširoke ili prepilitke grudi.
- blago ulegnuta ili izbačena leđa.
- zaperci.
- slabije izražena neproporcionalnost pojedinih dijelova tijela
DISKVALIFIKACIJSKE GREŠKE
- izrazito neplemenita glava.
- suviše svijetle i riblje oči.
- depigmentacija nosa i vidljivih sluzokoža.
- jača nesrazmjernost između pojedinih djelova tijela.
- naročito jako izraženo "O" i "X" stavovi nogu.
- visine i dužine nedovoljne ili pretjerane.
- iskrivljen ili uvrnut rep.
- degenerativne pojave na zubima (podgrizač, predgrizač, nedostatak zuba) i polnim organima.
- preduga, meka, talasasta i kovrdžava dlaka.
- sve druge boje osim navedenih: kao čokoladna i crna, a naročito crno sedlo ili crni plašt.
Pasminu je prvi potpuno opisao, uz slike i mjere, austrijski putopisac svog vremena, Fr. B. Laska. Laska je opisao bogatstvo faune i ljepote Bosne u svojoj knjizi (Das Waidwerk in Bosnia und der Hercegovina, Klagenfurt 1905) u kojoj je bilo i poglavlje o bosanskim goničima. U to vrijeme, postojala su tri varijeteta: kratkodlaki, dugodlaki, i "barak". Potomci tog kratkodlakog su današnji tzv. "jugoslavenski trobojni goniči", vrlo vrlo rijetka pasmina (sličnih trobojnih goniča ima i drugdje, primjerice na sjeveru Evrope; neki današnji kinolozi drže da je nekadašnji Jantarski Put pomogao povezati pasmine Balkana s onima iz Skandinavije), dok je dugodlaki, koji je sličio ovim drugim dvama pasminama u svemu osim što mu je dlaka bila nalik na onu današnjih španijela, eto izumro. Sama riječ "barak" znači na turskom "rundav, čupav", i iako je turski jezik prihvatio mnoge posuđenice iz arapskog, baš ova riječ je izvornog turskog, ne arapskog podrijetla. Ponekad se za konja koji ima vunastu dlaku kaže da je "barak" (pridjev se ne sklanja) a to je inače također i često ime ili prezime, na primjer tako se zvao brat turskog plemenitaša, utemeljitelja Sarajeva. Spominjanja pasmine bilo je i ranije, na primjer Rus Sabanjejev ih spominje i nadalje citira drugog autora, Čajkovskog koji je pisao o njima u časopisima. Laska sam nabacuje teoriju, citirajući stari (16stoljetni) riječnik, da je sama njemačka riječ "bracke" ("gonič") došla od pogrešne pretpostavke da "barak" znači gonič uopće; odatle bi i francuski "braque" i talijanski "bracco" (oboje u značenju "ptičar") došlo iz istog izvora, ne tako kontadiktorno ako se uzme u obzir višestruka upotrebljivost istočnih tipova goniča. Još dalje u prošlost, bizantinski autor Arrian je pisao o keltskim psima svog vremena, koji su bili grube dlake i imali glasove "kao proklete duše u paklu" - prvi opis u literaturi o psima koji se glasaju na tragu, dakle koji su slijedoglasni, ne tek vidoglasni kao oni opisani ranije od starogrčkih kinologa. Ta referenca je bila razlog da je pasmina prvotno bila registrirana kao "keltski gonič" (a jednom se u Sloveniji spominju čak i kao "ilirski gonič") ali se naziv vratio na zgodno ime "barak" jer je očito bilo prepretenciozno pretpostaviti da je to sve jedna linija kroz sva ta stoljeća; iako neka genetska povezanost sigurno postoji, ova regija je u prošlosti vidjela previše "izrezivanja i naljepljivanja" stanovništva (baš kao i danas) da bi se i pretpostavilo da su današnji psi baš direkni čistokrvni potomci tih goniča antičkih Kelta.
Jedna činjenica je evidentna is sve te pismene građe kroz svo vrijeme: pasmina uistinu potiče iz davne povijesti, i bila je dobro formirana kad je konačno dospjela u izložbene krugove. Međutim, u neko vrijeme nije bila jasno odijeljena od oštrodlakog istarskog goniča, budući da su obje te pasmine obuhvaćale veći raspon boja nego danas, no lako je pretpostaviti da su pasmine na suprotnim stranama tadašnje glavne istočno-zapadne granice u Evropi, kroz koju je prilično trgovine prolazilo u oba smjera čim su jednom završeni ratovi koji su se vodili u 14 i 15 stoljeću , imale i neke genetičke veze koje su curile kroz nju, ta u stara vremena su psi bili katkad prilična vrijednost, njima se u prigodama darivalo (danas bi rakli podmićivalo) kraljeve i velikaše, mijenjalo za zemlju (jedan srednjevjekovni dokument iz Viteza spominje dobru livadu kao cijenu plaćenu za kuju), ili za stoku - obično, cijena je bila: steona ovca po vlastitom izvoru, za štene - dobra cijena čak i danas.
B.BARDIĆ


Post je objavljen 24.05.2008. u 17:34 sati.