Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sexykus

Marketing

Znakovi...

Po nekim filozofijama, u nekim knjigama koje sam čitala, kroz neke citate mudri(ji)h ljudi život bi trebalo shvaćati kao igru.. Iako to nije uvijek moguće, ovakav način razmišljanja češće bi ga učinio čudesnim.
Vjerujem da nam život svakodnevno ukazuje na neke stvari, da je svaki dan novo izazivanje sudbine, prepoznavanje tih znakova i odluka što ćemo s njima?
Ukoliko ih tražimo, ukoliko se oslanjamo na njih možemo ih pronaći svuda oko nas..
Je li znak iznenadni poziv osobe o kojoj smo razmišljali, je li znak nenadana obaveza koja nam poremeti ranije zacrtane planove, je li znak i kada mi, koji inače nikada ne kasnimo na posao, baš tog jutra „produžimo“ koju minutu duže i (ipak) zakasnimo???
Ima tu neke simbolike...
Samo mislim da je prečesto ignoriramo.
Prije nekoliko godina doživjela sam prometnu nesreću. Totalno uništen auto, prilično teške ozlijede, mjeseci oporavka, neprospavanih noći... Interesantno je to što sam noć ranije usnula neobičan san; hodala sam kraj rijeke, a pratili su me nepoznati ljudi.. Mlađa žena, dva odrasla muškarca, starac i malena djevojčica..
U jednom trenutku djevojčica je upala u rijeku, a ja sam stajala na obali te rijeke misleći što da učinim??
Da li da skočim? ( u stvarnom životu sigurna sam da bih, u snu sam se nećkala??)
Starac me uzeo za ruku i rekao:
„Nemoj skočiti, ionako će se utopiti, a i ti bi da skočiš za njom.. Još nije vrijeme za to.."
Slijedeće jutro dogodila se nesreća.. Ostala sam živa ...
Tog jutra na posao sam krenula kasnije nego inače, vozila sam drugim putem, nisam bila vezana, što inače nije moja praksa...
Zašto?
Bi li da sam ustala na vrijeme sve bilo drugačije? Bi li u tom slučaju vozila starim putem?
Je li san koji sam usnula bio moja podsvijest, „znak“???
Mišljenja mogu biti podijeljena. I vjerojatno jesu.
Ne smatram da nas „znakovi“ upozoravaju samo na loše stvari.. Dapače..
I lijepe stvari često zaobiđemo jer jednostavno zanemarimo „znakove“.. .. Preracionalno doživljavanje života sigurno nam itekako isti taj život osiromaši...
Od nesreće, više puštam djevojčicu u sebi da me vodi.. Nastojim prepoznati „znakove“, nastojim život shvatiti kako igru..
Kad god je moguće.
Jedan trenutak, jedan dijelić sekunde, može ga okrenuti u skroz drugi smijer.. Može ga i prekinuti.
Žalosno je jedino to, što ukoliko osobno ne doživimo takvo iskustvo, „zaboravimo“ da je to moguće..
Jer se to dešava nekom drugom... Negdje...
Trenutno prolazim jako tešku fazu svog života..
Onu u kojoj je život zaista teško doživjeti kao igru..
Prije bih rekla, ako i je igra, onda sam ja trenutno njegova Igračka...
No ne odustajem od svog uvjerenja... Možda već danas, negdje, prepoznam neki znak..
Da je ovo samo faza, da slijedi onaj dio kada će život (opet) biti igra, a ja više neću biti njegova igračka.



.








Post je objavljen 24.05.2008. u 10:41 sati.