Bila sam jucer u gradu na vecer. Isla sam sa susjedom u JC. Putem smo sreli hrpu ljudi. Svi su ga pozdravljali, sve ih poznaje. Dosli smo do zakljucka da on poznaje gotovo cijeli grad, dok ja ne znam nikog. U vrijeme kad su moji vrsnjaci sklapali prijateljstva, ja sam bila previse zauzeta proucavanjem Nietzschea, Kanta, Raosa, Marxa, Sokrata, citanjem svih mogucih knjizevnih ostvarenja do kojih sam mogla doci, slusanjem Cavea, Dylana, Cohena itd.
Pa.. znate, nije bas za ponositi se time, ali provela sam 15 mjeseci svog zivota u kuci. Upoznala sam net ljude. Druzila se s njima, smijala, plakala i zaljubljivala se. Stvarni zivot? Nula.
Nisam se brinula sve do jucer. Cak je i moj tata pozelio imati normalno dijete. Po njemu bih normalna bila da slusam narodnjake, idem s curama u shopping, ne postavljam toliko pitanja i budem gluplja od muskaraca. Ah:).
Trudim se izlaziti, ne postavljati suvisna pitanja, biti glupa, ne pricati toliko, ne ici u knjiznicu svaki tjedan, prije skole ici na kavice itd. Boring.
Znam da je ovo moj zivot, i da ga moram otplesati po svom, ali kad ne znam ni sama sto zelim.
Zbunjuje me silna kolicina ocekivanja koje ne zelim i ne mogu ispuniti.
Nego, sljedeci vikend sam u Zagrebu, pa ako se nekome prica, cedevitira itd:). Javi.
Post je objavljen 23.05.2008. u 12:41 sati.