Marketing
He’s standing by the stone,rain has started to fall,what it means it’s too late? She won’t come never more...
Osjećaš li miris mrtvog cvijeća koji te zanosi. Zanosi i tjera te da razmišljaš o njoj.
Jedinoj koju si volio i jedinoj koja je tvoje srce prekrila boli kao ledeni pokrivač što na zemlju pada dok nebo pušta ledene suze radi gubitka svog anđela. Palog anđela. Toliko dugo tragaš za savršenstvom za koje i sam znaš da ne postoji. No ono što tvoja lucidnost sprječava da vidiš jest da si bio tako blizu onome što tvoj nerazboriti razum smatra savršenstvom. Ispijao si njezin otrov kao vino iz kaleža Smrti. Svidjelo ti se, i nisi znao prestati.
Osjećaš li vjetar što nosi tvoju kosu, nježno ti miluje lice koje si zamrzio jer ga ne prati njezin dodir. Sad ga opet mnoge diraju, no upravo su mnoge jer nakon nje nisi više osoba koja je sposobna voljeti. Volio si i izgubio. Prezireš iznova vjetar jer te vraća u tužnu uspomenu, želio bi zalediti vrijeme, poput sata kojemu možeš vratiti kazaljke unatrag, to
bi ti odgovaralo. Zapravo više ne znaš gdje da ideš, smatraš da ti je mjesto uz tu bocu, uz to piće koje ti muti razum i svijest no ne shvaćaš da to radiš samo da bi se prisjetio njene uspomene.
Osjećaš li grižnju savjest kako ti bode cijelo blijedo tijelo poput tisuće ledenih noževa, iznova i iznova. Inače znaš da bi u takvoj boli uživao, ali se više ne možeš usredotočiti na samo jednu bol. Gubiš se u mirisu mrtvih oltarskih ruža, više ih ne možeš podnijeti, sve što želiš je nju vratiti, i u njezinoj ljubavi uživati. Ali znaš da to ne možeš, i još uvijek kriviš sebe, i svakim novim danom cijeli svijet ti se iznova ruši poput kule od karata koja se srušila radi tvoje nepažnje. Jednog djelića sekunde tog trenutka. I opet se iznova rađaš da bi svakim novi danom umirao na mjestu gdje je ona ispustila posljednji dah na ovom svijetu, radi istog, vlastite ne pažnje.
Volio si i izgubio, činjenica koju za vrijeme svog bijednog života nećeš moći prihvatiti.
I nećeš nikad to zaboraviti dok te god drski vjetar opija mirisom mrtvog cvijeća, gorućeg lišća poput njenog opojnog otrova s usana. Svaku večer slušaš isti glas u snovima, i dok god ne shvatiš da ona ostala je na Zemlji, tamo gdje se smrtnici boje kročiti, gdje je postala robom tvoje mržnje, izjedat će te probadajući osjećaj krivnje, tako dubok da ne možeš uopće vrištati, tako dubok, da ne možeš ni disati…
Post je objavljen 16.05.2008. u 16:01 sati.