Marketing
Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
Kada su već u braku, Crkva ne dozvoljava supružnicima slobodno planiranje broja djece pomoću uobičajenih kontracepcijskih metoda, nego isključivo kroz računanje neplodnih dana žene. Navodi se da je samo to prirodan oblik kontroliranja začeća, iako znamo da su još i najstarije kulture, od Egipta nadalje, koristili kontracepcijska sredstva.
U slučaju da jedan od supružnika boluje od spolne bolesti, Crkva zahtjeva potpunu apstinenciju, koja u nekim slučajevima mora biti i doživotna. Takav stav je naprosto nečovječan.
Crkva smatra masturbaciju i homoseksualnost grijehom, iako je takav stav društvo davno napustilo. “
Papa Pavao VI., autor enciklike “Humanae vitae” iz 1968.,
koja je reafirmirala tradicionalne stavove Crkve o seksualnosti
U Katoličkoj crkvi se danas ovom pitanju dominantno pristupa s dva stajališta, koja pojednostavljeno možemo nazvati tradicionalnim i progresivnim. Tradicionalni teolozi pitanju spolnosti prilaze s aspekta tzv. prirodnog zakona. Prema toj teoriji svaki događaj ima neki smisao prema čijem je ostvarenju usmjeren. Djelovanje je moralno ispravno ako je u skladu s tom svrhom, a neispravno ako je narušava. Tako je prirodni smisao seksualnosti začeće djeteta i dobro supružnika. Službeni nauk Crkve počiva na toj osnovi i izražen je pastoralnoj konstituciji “Gudium et spes” kaže se da brak nije ustanovljen samo za rađanje djece, već i za sazrijevanje bračne ljubavi koja obuhvaća dobro čitave osobe. No, iako bi u načelu svaki spolni odnos trebao biti usmjeren začeću djeteta i dobru supružnika, same su prirodne okolnosti takve da je katkad daljnje povećanje broja djece nepovoljno za obitelj. Gaudium et spes tako iznosi razumijevanje za supružnike koji “u želji da skladno provode bračni život, mogu često u nekim današnjim životnim prilikama biti spriječeni te se naći u okolnostima u kojima se, bar privremeno, broj djece ne može povećati”. S druge pak strane, samo začeće djeteta niti nije siguran ishod spolnog čina. Naime, priroda narušava taj ishod iz razloga što u većini slučajeva spermiji ne dođu do jajašca, pa ne dođe do oplodnje. Prirodni je proces i pojava neplodnih dana kod žene, pa oslanjanje na tu pojavu predstavlja moralno ispravni osnov za planiranje trudnoće. Tako enciklika pape Pavla VI “Humanae vitae” kaže: “Ako postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, razlozi koji potječu bilo iz tjelesnog bilo iz duševnoga stanja bračnih drugova, ili izvanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi računa o prirodnim mijenama koje su imanentne sposobnostima rađanja te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima i na taj način regulirati broj porođaja, da se ne povrijede moralna načela.” S druge strane, zaustavljanje oplodnje putem kontracepcijskih sredstava, prekinutim snošajem ili pak vazektomijom su moralno neispravni, budući da nisu utemeljeni na prirodnim zakonitostima ljudskog tijela, već na fizičkom zadiranju u spolnost. Iako se i pojave poput homoseksualnih spolnih odnosa ili pak masturbacije mogu smatrati rezultatom prirodnih potreba, oni seksualnost koriste u svrhu koja nije u skladu s njezinim napomenutim smislom, uslijed čega se smatraju moralno neurednim činima.
Pater Bernard Häring, jedan od najuvaženijih moralnih teologa 20. stoljeća,
imao je kritičan stav spram enciklike “Humanae vitae”
Progresivni teolozi pak u ovakvim stavovima vide rigorizam (pretjeranu moralnu strogost) koji nema osnova u Isusovu učenju. Ističu kako Kristu uopće nije bilo stalo do apstraktne čovjekove prirode, iz koje tradicionalisti vuku zaključak o prirodnom zakonu, već je držao do konkretnog, pojedinačnog čovjeka. Isus nije, poput Konfucija, određen vjerom u vječni zakon svijeta u skladu s kojim bi čovjek trebao postupati. Nije mu stalo do spoznaje zajedničke, nepromjenjive prirode čovjeka. Dapače, riječ grčkog porijekla “priroda” uopće ne rabi. On i ne pomišlja na to da iz nekakvih stalnih i nepromjenjivih struktura neke takve ljudske prirode izvodi općeobvezne, nepromjenjive temeljne zakone djelovanja, nekakve prve principe iz kojih se zatim više ili manje izravno deduciraju drugi principi, koji onda svi zajedno nude jednoznačan odgovor za sve moguće moralnoteološke slučajeve (glede privatnog vlasništva, obitelji, države, seksualnosti, razvoda braka, smrtne kazne, itd.). Nasuprot svemu tome, za Isusa je najviša norma volja Božja. Ta volja Božja nije dvojbena i iz konkretnih Isusovih zahtjeva postaje jasno da Bog neće ništa za sebe, ništa u svoju korist. Bog ne želi ništa drugo do prednost za čovjeka, njegovu istinsku veličinu, njegovo krajnje dostojanstvo. Dakle, volja Božja je čovjekova dobrobit ili biblijski rečeno “spasenje” čovjeka. Iz tog aspekta progresivni teolozi drže tradicionalan nauk o seksualnosti neprikladnim. Dapače, drže da Crkva koja inzistira na teoriji prirodnog zakona čini štetu današnjim ljudima, jer umjesto da u moralnim pitanjima pokazuje put, ona ustrajanjem na svojim rigoroznim stajalištima potencira drugi ekstrem - libertinizam. Većina ljudi, naime, više od Crkve ne očekuje nikakvu orijentaciju, te se često prepuštaju i iznimno neodgovornim ponašanjima na području seksualnosti. Upućuju se i konkretni prigovori, posebice na encikliku “Humanae vitae”, koju je Pavao VI. donio suprotno većinskom stavu komisije koja je na njoj radila. Njezin stav o odbacivanju umjetnih metoda kontracepcije, a dopuštenosti planiranja obitelji prema neplodnim danima žene je proturječan, te u katolički nauk uvodi nerazuman strah od tehnologije. Zaključuju stoga da predmetna pitanja treba prepustiti savjesti svakog pojedinog kršćanina, koji će otkriti kako na najbolji način slijediti svoj kršćanski poziv.
Post je objavljen 16.05.2008. u 11:37 sati.