Paaaa... kompliciranim spletom okolnosti, nisam se našao u blizini računala. Naime, jednog jutra otišao sam kupiti kruh, mlijeko i kondome (jer sam paket od 20 +5 gratis XXXXXL kondoma potrošio jučer (da, dobro ste čuli, sve u jednom danu (i da, korisitm trostruke zagrade, imate li što protiv?))), kada je na mene naletjela cisterna puna pohanih banana. Ja sam je, uz pomoć mačkolikih refleksa, izbjegao. Zatim sam ušao u trgovinu i kupio namirnice. Na moju nesreću, u trgovini se našao pljačkaš koji je rekao: "Vadi lovu, kučko!"
Ali nije to rekao meni, nego kučki, tj. prodavačici. Ja sam mu slomio obe ruke i noge, a da je imao još koji ud, slomio bih mu i taj. Onda su došli policajci, koji su zapravo bili tu od samog početka, ali su bili prezaposleni krafnama da interveniraju. Oni su mi se zahvalili i dali mi nagradno putovanje oko svijeta za dvoje, u trajanju od sedam dana.
Krenuo sam na put sa svojim spolnim udom (njemu treba vlastito mjesto na avionu). Negdje iznad Atlantika, pogodila nas je munja (jebem te, Zeuse) i srušili smo se na otok pun domorodaca koji su htjeli da njihovim prekrasnim kćerima pružam seksualne usluge. Naravno, ja sam odbio, ali sam bio prisiljen (kopljima i strijelama) da imam spolne odnose sa stotinama pohotnih djevica. Moram priznati da sam osjetio neizmjerno olakšanje kad su nas robotski pirati pronašli i vratili kući. Moja prva misao je bila: "Moram ovo napisati na blogu, LOL."
No dobro, sad ozbiljno. Pišem roman i, između ostalih dužnosti i hobija, nemam vremena za blog.
But, worry not! Neću vas zaboraviti. Evo jedan kratki odlomak iz mog, zasad bezimenog romana.
Loše vijesti brzo putuju. One dobre sporo putem noge vuku. Tako je do izmaka dana, dok su se još pušili crni ostaci spaljenih kuća, vijest o napadu demona stigla do najzabitijih krajeva zemlje. Kraljevi glasnici hitro su jahali, s proglasom u ruci i bolnim međunožjem, kroz doline, baruštine, preko brda i snježnih gora, sve do svakog seoca u zemlji. Zatim bi pročitali vijest pred prestrašenim mještanima i zatražili mjesnog poglavara da se potpiše na svitak. Bez iznimke, poglavar je bio netko drhtav, bradat i dozlaboga star, pa bi petljao po papiru s perom, šarajući nešto što je nalikovalo na ime. Razdraženi glasnik bi sve to nestrpljivo promatrao, a zatim opet krenuo kroz doline, baruštine, preko brda i gora, do glavnog grada, gdje bi svom nadređenom pružio svitak s potpisima. Nadređeni bi kimnuo, zagrizao u jabuku, lijeno odložio papir na vrh poveće hrpe i nastavio ne raditi ništa, jer je za to bio plaćen.
No, malo tko je čuo o mladom junaku čiji je dolazak proreknut prije mnogo ljeta, a i oni rijetki, koji su znali nešto o tome, znali su samo što su dočuli u tavernama, gdje se okuplja sumnjiv svat, razbojnici, graničari i lokalne pijanice, i gdje se često prenose priče o vitezovima u crnom i gnomovima s mjeseca, koji otimaju ljude i sakate stoku.
Čitavo kraljevstvo bilo je na nogama. Ljudi su tražili od kralja da osigura sjevernu granicu. Kralj je ustvrdio da su njegovi generali nesposobni, te se pitao koja budala im je dala čin, pritom zaboravivši da je on taj koji im je dao upravu nad vojskom. Vojska je rekla da lokalne vlasti ne surađuju. Vlasti su, pak, loptu bacile Čarobnjačkom cehu, tvrdeći da su čarobnjaci nesposobni pobrinuti se za problem koji su sami zakuhali. Ceh je, zasad, šutio.
U takvoj atmosferi straha i iščekivanja, pred sumrak su iz malog seoca izjahale dvije figure ogrnute u crno i krenule cestom prema Kalotu. Mračna noć, bez zvijezda i mjeseca, brzo se nadvila nad njih, a vrancima na kojima su jahali oči su zasjale magično ljubičasto. Vijugali su zaraslim, sporednim putovima, vječito izbjegavajući dobro obasjanu glavnu cestu. Konji crne dlake, na kojima su jahali, toptali su vrtoglavo brzo, tako da su dva zabašurena putnika, unatoč korištenju stranputica, ubrzo pred sobom ugledala sjenovite obrise grada. Zaključivši da je sada dovoljno sigurno, izađoše na narančasto svjetlo uljanica koje su stajale s obje strane popločane, glavne ceste.
„Stoj! 'Ko tu ide?“ reče netko u tami. Konji zanjište i stanu.
„Daun Vučebradi i njegov štićenik Fimus Zvjeroubojica!“ zvonko odgovori Starješina.
„Je l'? A oklen ste vi?“ Iz sjena izroni krupan lik čuvara, sa šljemom nabijenim na glavu i desnom rukom oprezno na balčaku mača. Na prsima mu se ponosno isticao jarkocrveni grb Kalota.
„Molim?“
„Odakle ste? 'Ajde, nemam cijelu noć.“
„Iz Guznog,“ oprezno reče Starješina.
„Šaljivdžija, je l'? Dobit ćeš ti po guznom!“ vikne čuvar i isuče mač. „Gonite se!“
„Mi smo zbilja iz Guznog. To je selo na istoku, blizu Jajnog,“ smirenim glasom reče Starješina.
Čuvar zastane, a zatim vrlo sporo i vrlo oprezno vrati oštricu u korice. „Pa, što niste rekli? Ja sam iz Jajnog! Oprostite mi, zaboravijo sam se na tren. Znate i sami kol'ko smo napeti u zadnje vrijeme. Sve otkad su nas napali… Nikad ne mo'š bit' preoprezan. Čudan neki puk se mota ovim krajem. Možete ih vidjeti sa smjenom dana i noći, onako na rubovima šuma i u gušticima. Nije ugodno, mogu vam reć'. Uopće nije ugodno…“ Sad se već opustio i ruke su mu se veselo klatile u zraku, a debelim, neuglađenim licem proširio se priprost smiješak. „Nego, Vučebradi, Zvjeroubojica? Ozbiljna neka imena, moram priznat'. Da vi ne idete možda pred Vijeće?“
„Kako ste samo pogodili?“ reče Starješina, nezainteresirano gledajući oko sebe.
„Eto, to mi je pos'o – znat' ono što drugi ne znaju. Za mene su te stvari očite. Al' inače mi kažu da imam izvrsnu moć zapažanja. Rec'mo, jednom sam iš'o u lov s nekim komšijama – a šuma gusta, jedva prohodna. Da ti prođe vepar na stopu ispred tebe, ne bi ga ugledao. I tako je Jurlo – on vam je isto čuvar, samo gradski – onako krenuo naprijed, a mi ostali – bilo nas je troje ili četvero – onako ostali malko iza. I onako, Jurlo nešto vikne, a mi onako krenuli prema njemu kadli…“
„Ispričavam se,“ reče Vučebradi, „ali moramo krenuti. Vijeće se ubrzo sastaje.“
„Dobro, ne želim vas zaustavljat' u važnim poslovima. Samo vi idite.“
Kao da su ga razumjeli, a možda i jesu, konji jurnu prema zidinama.
Post je objavljen 15.05.2008. u 20:42 sati.