Ideja državnog bosanstva imala je svoje pobornike,
najviše među Izetbegovićevim poklonicima. Tako je čitatelj
sarajevskog dnevnika Oslobođenje Mirza Ibričević poslao
pismo uredništvu, u kojem se kao «glas naroda» poziva na
povjesničarku slovenskog podrijetla Veru Križišnik-Bukić i
njezinoga muža Envera Bukića, te podržava ideju afirmacije
bosanske nacije. Ta ideja bi se prema navedenim mogla afirmirati
kao «osjećaj domovinske pripadnosti BiH», koji bi trebao
postupno potiskivati etnonacionalni osjećaj i transformirati
ga u osjećaj pripadnosti državnoj naciji. Ibričević završava
pismo sljedećim argumentom: «I rahmetli Alija Izetbegović,
koji je itekako osjećao prirodno bilo Bosne, svojom porukom
da pored toga što smo Bošnjaci, Srbi i Hrvati trebamo sve više
biti Bosanci, ostavio nam je amanet da razvijamo taj
osjećaj.»138 Alijin amanet (zavjet) najpozvaniji je čuvati njegov
sin Bakir. Pa nije ni čudno što je u lipnju 2005. na jednom od
brojnih sijela koje organiziraju stranci po Bosni (ovaj put
Fondacija Konrad Adenauer), pa i po Hercegovini, izjavio
kako treba promijeniti ime državi, koja bi se trebala zvati samo
Bosna, «jer Hercegovina je samo jedna od bosanskih regija,
kao Krajina ili Semberija». To je mlađi Izetbegović potkrijepio
«mišljenjem» da između 80 i 90% stanovništva BiH osjeća
bosanski identitet. Striktno prema Izetbegovićevom «amanetu
» postupila je i utjecajna dužnosnica SDA, kontroverzna
veleposlanica Bosne i Hercegovine u Washingtonu, Bisera
Turković. Ona je u raspravi o Daytonskom sporazumu na
sveučilištu George Washington izjavila «kako će se sva tri
naroda u Bosni i Hercegovini asimilirati i svi skupa osjećati
Bosancima».139
U sarajevskom Oslobođenju, postoji rubrika «Tribina», što
je bosanska inačica nekadašnjih «Odjeka i reagovanja»
beogradske Politike. Tamo možemo čitati nevjerojatne fantazme
o bosanskoj i hercegovačkoj povijesti ili političkoj
situaciji te se upoznati s različitim oblicima zasužnjene svijesti
i društvenih frustracija. U studenom 2004. jedna čitateljica tog
lista javila se pismom u kojem žestoko napada članove predsjedništva
BiH «četničkog sina» Boru Paravca te «izdanka
hercegovačkih škripara» Dragana Čovića, što nisu dostojno
obilježili dan ZAVNOBiH-a. Gospođa elaborira: «Čoviću,
borcu za hrvatsku samoupravu, ne smetaju hrvatske zastave
istaknute po bosanskim gradovima Stocu, Čitluku, Livnu…».140
Nastranu što se Čović i nije istaknuo u radu samouprave i što
njegovi preci nemaju nikakve veze sa škriparima, zanimljivo je
kako u imaginariju Mustedanagićke, a i mnogih drugih
Bošnjaka-Bosanaca izdanci hercegovačkih škripara postavljaju
hrvatske zastave po bosanskim gradovima Čitluku, Stocu
itd. Škripari hercegovački a gradovi bosanski. Hercegovci u
škripovima, a Bosanci u gradovima! Tko onda kaže da prošli
rat nije bio sukob urbane i ruralno-škriparske kulture? Bosanci
i Hercegovci nisu regionalne nego vrijednosne kategorije?
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 07.06.2008. u 07:00 sati.