Pregled posta

Čudno, čudnije, najčudnije... nepoznata zemlja... =)

Heeeeej!
Evo, uspijela sam (bar nakratko) sredit svoj najdraži kompjuter...
Prije svega, želim svima zahvaliti na predobrim komentarima, ljudi, obožavam vas! Čitamo se naravno i dalje...
Današnji post će biti poduži...
Imam jednu relativno zanimljivu temu, o kojoj se u zadnje vrijeme u mom okruženju strašno puno priča, pa da je podijelim i sa ostatkom svijeta...
Ovo je moj stav prema tome! Uživajte!
=)
Terra Incognita



Pitam se, koje je najskrivenije mjesto na kugli zemaljskoj? Možda amazonska prašuma ili dine Sahare, duboke oceanske brazde ili antartički ledeni krug? Ne... Ništa od toga nije toliko sakriveno, toliko nepoznato, istovremeno zastrašujuće i očaravajuće... Ljudski um sve nadmašuje... Svatko od nas je jedno jedinstveno biće. Stvoreno da bude upravo takvo, nikako drugačije... Jači od sudbine zapisane u zvijezdama, kovači vlastite sreće, pirati u potrazi za odgovorima na vječna pitanja... Živeći u harmoniji sa drugima...
No poznajemo li zapravo ljude oko sebe?

Mislim da ne. Sad ćete reći da to i nije tako čudno, da nekad ne prepoznajemo ni same sebe, a kamoli onda nekog drugog, ali vjerujem da je naš sklop malo nezahvalniji, pa da lakše primjećujemo tuđe situacije, boljke i mane od vlastitih. A s time i jednostavnije nalazimo odgovore na tuđa pitanja, greške u procesima i lakše razotkrivamo njihove laži... Ali, koliko god laži bile zastupljene u svijetu... (hm, bilo bi bolje da kažem koliko nisu zastupljene, brojka bi bila puno, puno manja) ostaje jedna vječna istina: ljudi su promjenjivi, prevrtljivi.
Mijenjaju sebe zbog drugih i tada, ponekad, zbog okoline gube ono svoje pravo ja.Iako zavaravaju sebe da su zapravo samo dobri glumci, gube ono Ja koje smo stekli s vremenom, iskustvom i pokušajima neovisnosti...



Kao mala djeca kopiramo svoju okolinu: svoje roditelje kako bi naučili jezik, obitelj kako bismo shvatili što je sreća, a što tuga, što sloboda, što su osjećaji, pa kopiramo i samu prirodu oko nas. A obitelj nas pokušava obraniti od gorkog , ali stvarnog okusa svijeta. Odrastamo u raznolikim okruženjima i tražimo najpogodnije mjesto za sebe u cijelom tom unaprijed ispletenom klupku ljudi, mjesta... Polako zajedno sa svim tim rastemo i širimo svoje vidike...
Sa godinama se počinjemo susretati sa različitostima, drugim razmišljanjima i tuđim „okruženjima“, te dolazimo u fazu traženja samoga sebe. Šećemo među osjećajima i mislima, zbunjeni i istovremeno oduševljeni ili razočarani novim otkrićima... Više je teško raspoznati vlastite od tuđih zamisli... Ipak, ne stajemo, samo nas urođena znatiželja tjera dalje u svijet, prema konačnom cilju: svojim osobnim parkingom pod suncem!

Najčešće se taj proces događa upravo u periodu adolescencije. Koliko god to meni i mojim vršnjacima zvučalo apsurdno, koliko god se dičili svojom tzv snagom, snalažljivošću, čvrstoćom, neizbrisivim i nepokolebljivim stavom, zapravo smo još uvijek veliki kopirni strojevi. No međutim, ova potraga sebe donosi i jednu novinu, originalnost. Tražeći vlastito ja, unosimo osobni duh i karakterne crte na najnoviju boju našega razmišljanja. Neki više, neki manje (osobno, najviše volim stavljati latice ruža i suncokreta, nekako je najpristupačniji taj visoki zid moje malenkosti).

Svejedno, to ne ovisi samo o nama... Društvo u kojem se krečemo opet tu ima strahovit utjecaj. I tu sve postaje kompliciranije i riskantnije. Odjednom postoji i druga mogućnost, da se upletemo u mrežu svih novosti i prijeđemo granicu osobnog i stranog izbora.
Nevjerovatno je koliko smo u stanju biti podložni utjecajima, makar i svojih vršnjaka.Svi želimo biti prihvaćeni od drugih, to je normalna ljudska potreba, jer zna se da sami ne možemo hodati svijetom. Morate priznati da je teško kad si odbačen, kad te društvo odbija od sebe, koliko god oni bili tupavi ili nerazumljivi. Nesigurnost nam raste i postavljamo si pitanje, dobro što to nije sa mnom u redu? Iz tog razloga, umjesto da dalje razvijamo sebe, u svom smjeru kao što smo to činili dok smo bili zaista mala djeca, padamo pod tuđu domenu. Pod upravljački nadzor nekog tko možda čak ni nema tako snažan stav kao mi, ali se zna jako dobro prezentirati društvu...

I od jedinstvene jedinke nastaju klonovi. Tisuće i tisuće istih, podređenih likova, izgubljenih pod manipulacijskim šakama jedne jedine osobe. Nastaju bezlične mase istog dosadnog svijeta kojim kročimo svaki ibogi dan!
Najbolji dio svega je da ta masa tzv pusti plačenici ispranog mozga nisu ni svijesni gdje su i što se s njima događa. Sve dok ih nešto drugo ne prodrma, dok se ne trgnu i progledaju, poput Pavla, biblijskog poslanika i sveca mučenika. Tek tada se počinju boriti protiv svojih upravljača. Prestaju biti marionete, no kad strgnu sve konce i počnu napokon disati punim plućima, dogodi se da više nemaju vremena za ponovnu potragu za samim sobom. I u neznanju ili bolje rečeno zbog manjka samopouzdanja i nade u bolje se ponizno vraćaju starom, mrskom životu. A nove zvijezde ih možda čekaju samo pedalj dalje...

No, nije sve tako crno! Najljepši dijelovi ljudskog društva su one malene naranđaste, crvene, plave, zelene, žute, ružićaste, tirkizne, ljubićaste, magične točke koje predstavljaju slobodne, neovisne ljude. Odbačene od ovih masa i nazvane pogrdno buntovnicima, anarhistima. Njih to ni najmanje ne dira! Oni su svoji. Imaju vlastiti ritam hoda i kroče svijetom visoko dignute glave, često dodirujući oblake. I ima ih svakakvih: od umišljenih i bahatih do onih koji samo žela biti od pomoći i biti dobri prema društvu opčenito. Nije važno kakvi su i jesu li njihove osobine dobre ili loše... Važno je samo da su oni svoji!
I ti su ljudi negdje nastali. Počeli su kao i svi ostali, istražujući nježnim dječjim koracima ono veliko-malo mjesto zemlju... Ali sačuvali su originalnost i dopustili da ona ispliva na površinu njihova karaktera, bez guranja sveg kreativnog u dubinu svog srca. I nisu nekada bili prihvaćeni od ostatka, ali to im nije ni bio cilj. Žive samo da dokažu svoje. Ništa više. I ipak, unatoč tom osjećaju odbačenosti, nailaze na svoje istomišljenike i stvaraju čuda.
Zbog njih je svijet zanimljivije mjesto. Obojeno u spektar duginih boja, čak i nekih novih.
Najpoznatiji, najbolji i najpoštovaniji umjetnici, pisci, istraživači i izumitelji su upravo bili buntovnici svoga vremena. Izašli su iz okvira prihvatljivog i pokazali novu, drugačiju stranu svijeta, do tada neprihvatljivu masama. Danas su proslavljeni... Ne govori li to dovoljno?
Njihov cilj nije bila životna slava i čast (iako bi se vjerovatno našao i takav biser), već samo potpuna sloboda! Bez nametanja, bez nepotrebnog udaranja u nevidljivi zid gluposti i uskogrudnosti. Uživali su u životu. Prošli su puno vjerujem groznih stvari, ali su otišli sa ovog svijeta sa saznanjem da su ostavili trag, da su ispunili svoju misiju i probudili barem jednu osobu da nastavi njihovim, a opet toliko svojim putem prema boljem sutra....
Nadam se samo da će i nadalje uspijevati u tome!



Voljela bih reči za sebe da sam buntovnica, jedna od tih svjetlih latica, ali ni sama još nisam sigurna koliko ima istine u tome. Spadam u masu, ali nastojim misliti svojom glavom (ili bolje rečeno srcem... razum nekad zavara). Imam svoje neke ciljeve, ideje i načela kojih se držim, iako ponekad mi se dogodi da nađem nešto što mi se čini boljim od trenutnog...
Nekada izvučem iz toga pozitivnu stranu, a nekada deblji kraj, pa se moram vraćati na staro, no sve u svemu, ostajem svoja. Čvrsto sa bar jednom nogom na zemlji i glavom daleko u oblacima, uživajući u stvarima koje volim, mjestima koja me ispunjavaju srećom i zadovoljstvom zajedno sa ljudima s kojima mi je lijepo, koji me podržavaju, vole i razumiju. Neću se mijenjati zbog drugih, to mi ne treba! Kakva sam, takva sam! Mane uvijek mogu popravljati, ali ako mi motiv nije moja vlastita dobrobit, koja onda utječe i na moju okolinu, nemam čime se baviti. Možda i zvuci egocentricno, ali ima bar mrvičak istine u tome...
Ne postoji ništa bolje od živjeti punim plućima!!! Nadam se samo da ću to i postići!!!=)

Nadam se da ste shvatili moju poruku...morala sam ovo napisati iz nekih osobnih pobuda...
Zahvala posebno mojoj vječnoj inspiraciji i frendici koja se također pozabavila ovom temom i nadahnula me za neke stvari... =)
Sve vas volim!!!
Veliki pozdrav i pusaaaa!!!!!!
=)

Post je objavljen 15.05.2008. u 00:02 sati.