Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/petarpanpetarpan

Marketing

Umjesto in memoriama


Čini mi se da je bilo jučer, sjećanja su mi toliko jasna, unatoč tome što brojevi podrugljivo tvrde drukčije. Još malo pa će moja starija kći biti kao ja tada.
Nedjelja je, jedanaest sati navečer. U krevetu sam (to je bilo vrijeme kad su roditelji nastojali stvarati dobro odgojenu djecu koja su u krevetu u vrijeme kad dobro odgojena djeca trebaju biti u krevetu), brat već odavno spava. U ruci mi je mali crni phillipsov tranzistor koji sam zavrijedio dobrim ocjenama i uzoritim vladanjima. Ležim u mraku, vrtim po skali, izmjenju se vijesti i talijanski glasovi uz neka zujanja koja kao da dolaze iz svemira. Na sreću u nekom trenutku naletim na glazbu iz ovoga svijeta i ovoga vremena. Azra, Film, Idoli ili Haustor..., ne pamtim više tko je svirao i pjevao, ali sjećam se glasa koji se javio nakon njih. Ja nisam znao gotovo ništa, a kroz njegove riječi uvjerio sam se da on zna skoro sve. Predstavio se kao Dražen Vrdoljak i postao je moj idol.

Od te sam nedjelje redovito palio svoj mali tranzistor svake večeri, ne bi li nekom slučajnošću nabasao na još neku njegovu emisiju. Kad bi me zadesila sreća često bih zaspao prije kraja emisije, a tranzistor bi ostajao raditi preko noći, s obzirom da je radio na vrlo tiho, nije me budio pa bi baterije osvanule istrošene ili bi čak iz njih izašla nekakva kiselina ili štogod već živi u baterijama od jednog i pol volta, što je pomalo nagrizalo ljubljeni mi tranzistor.

U utakmici..., ma ne utakmici, u bitci koju vodi s brojnijim protivnikom, hrvatska je kultura izgubila odvažnoga generala čiji će nas odlazak primorati na još jedno povlačenje i korak unatrag pred barbarima. Generala na čijem odlasku nije bilo počasnog plotuna, možda gdjekod koji prasak big banda ili riff na električnoj gitari za oproštaj.

Ako me itko upita, rado ću se pohvaliti da smo radili isti posao na istome mjestu, obojica smo bili glazbeni recenzenti u Nedjeljnoj Dalmaciji, on pri početku a ja na njezinom samom kraju. Ne mogu reći da smo se znali, samo upoznali. Dobro se sjećam prigode kad smo sjedili za istim stolom i pričali o Waitsu i Van Morrisonu, na moju žalost prekratko. Kad bi imao priliku kolika bih mu još pitanja postavio, ali da imam pravo na još samo jednu rečenicu, kad bi ga imao priliku još jednom sresti, znam što bih mu rekao: «Oprostite, ali dužni ste mi za baterije.»


Post je objavljen 14.05.2008. u 22:56 sati.