Kojim jezikom iskazati šutnju, stara je dvojba koja je mnoge šutljivce izbezumila. Logičan odgovor mogao bi se kriti iza jezika kojim se nakon šutnje progovori ili jezika koji je prethodio šutnji. Trećega nema, dok se ne otkrije jezik šutnje. Mora li šutnja biti razumljiva ili ćemo tolerirati njezinu nemuštost nova je dvojba koja bi mogla zagospodariti tim oblikom komunikacije. Odnos signal-šum u tom komunikacijskom kanalu možemo smatrati nebitnim dok tišina traje. Presudan je trenutak promjene i sposobnost njezina prepoznavanja.
Ne volim se brijati. Djelić nelagode zasigurno pripada individui koja me iz zrcala provokativno gleda, ruga se novonastalim brazdama, kao da likuje u svjedočenju našeg propadanja. Pokušavao sam se brijati naslijepo, jasno - na struju, ne bih li barem smanjio susret s tim zluradim pogledom, koji nalikuje na fotografiju kojom plašim carinike u još važećoj putovnuci. Ružnog li stvora - znao bih komentirati lik pronađen u zrcalu. Znao bih mu se izbeljiti, uzvratio bi mi istom mjerom.
Kako pobjeći iz vlastite kože? Putovanje bi, kažu, moglo pomoći do izvjesnih granica, dok ne shvatim da sam od sebe bježim. Pozvati se negdje u goste zvuči primamljivo. Za početak mogao bih ugostiti samoga sebe, živjeti u dualizmu gosta i domaćina. Koliko bi ta doktrina mogla piti vodu? Dok ne ustanovimo da nismo žedni ili ne pređemo na pivo kao domoljubniji oblik općenja s pićem, podržavajući našu reprezentaciju.
Poslije masovnog oblokavanja i vike, za očekivati je otrježnjenje i barem malo tišine. Kojim jezikom iskazati šutnju "da te ceo svet razume"? Manje je važno znači li ona odobravanje ili negodovanje. Proširujući mogućnosti interpretacije, postaje višeznačna, univerzalna. Kompromis je na vidiku - bijeg od razumljivosti.
Post je objavljen 14.05.2008. u 18:27 sati.