Bog nije prisutan statično i pasivno, nije neki nemoćni promatrač, puki očevidac kako ljudi zloupotrebljavaju svoju slobodu i mrse njegove planove. Bilo bi besmisleno predati se tako nemoćnom Bogu. Bog je ljubav na djelu. Sve što se događa i sve što ljudi čine integrirano je u njegovu sveobuhvatnu aktivnost. Mi u njoj plivamo.
Ne postoji nijedan trenutak kad se Bog ne objavljuje. Čini se kao da se većina toga u našem životu događa slučajno. Od vremena do vremena Bog pokazuje svoju prisutnost vrlo jasno, ponekad vidimo tu crvenu nit i tada Bogu zahvaljujemo. Ali on je uvijek s nama, sve govori o njemu. Postoji stalan kontinuitet Božjeg djelovanja. "Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov." (Ps 121,4) Mi ponajčešće spavamo. Da, naša vjera spava. Ne otkrivamo ništa neobično. A zapravo: sve je neobično i važno. Možda je tajna baš u tome: neki sveci umiru mladi jer su u kratkom vremenu prešli nevjerojatno dug put. Nijedan trenutak u njihovu životu nije bio izgubljen, nijedan događaj uzaludan. Znali su da ih Bog svakog trenutka pogurne nekim događajem i okolnošću, ništa manje ni onim što je izgledalo da upropaštava njihov "duhovni život". Oni su dopustili da ih Bog "gura".
Postoji toliko mnogo bjegova u našem nastojanju oko "duhovnog života". Bijeg od konkretne i naizgled banalne stvarnosti, a ispunjene Božjom prisutnošću. Bijeg u umjetni život koji odgovara našim zamislima o pobožnosti i svetosti, ali ne sadržava Boga i nije njime ispunjen. Dokle god sami želimo određivati gdje ćemo naći i susresti Boga, ne trebamo strepiti da ćemo ga susresti. Susrećemo samo sebe, retuširano izdanje sebe samih.
Pravi duhovni život počinje tek kad smo spremni umrijeti. Postoji li brži način smrti nego dozvoliti Bogu da iz trenutka u trenutak oblikuje naš život, i neprestano prihvaćati njegovo djelovanje.
Wilfrid Stinissen, "Moj život u tvojim rukama"
Post je objavljen 13.05.2008. u 12:20 sati.