Pregled posta

Anida (The end)

Okrugao i gladak, bio je smeđi gumb Anidinog kaputića, a ona ga je vrtila između palca i kažiprsta, nervozno, tražeći u sebi još koji kadar sjećanja, nešto što je možda zaboravila, odbacila, zakopala u svoje lončanice zajedno s propalim vjerovanjima, onda kad se udala, nesretna i uplašena, odbijajući Ozrena iz svog kreveta želeći da ne pamti ni da se udala. Čučeći u kutku zatamnjene sobe, prostrane kao cijelo prizemlje njene kuće, zapovijedala si je da pronađe bilo što, samo ne prazninu što zjapi ovim zidovima u koje se stisla prenoćiti, na adresi s koje su odselili, ostavljajući njene nade pred vratima, a beznađe iza njih, da odjekuje napuštenim sobama, odbija o visoke stropove i pozlaćene lustere, prašnjave tepihe i zamračene prozore, nazad u sjenu što se sklupčala iza njene glave i zaspala u strahu da se opet ne probudi, na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Kakvo bi moglo biti sutra popodne, ali ono je daleko, kilometrima daleko od ove istine što ju Anida shvaća, da ni sada nije pravo vrijeme, iako je pravo mjesto, no ipak pogrešno i preduhitreno, kao i njene molitve, neuslišane, patnjom nevinog srca plaćene, tijelom obilježene, suzama isprane, što ne dobivaju odgovora osim nijeme tišine, pitajući se zašto joj Bog krati mir i pravdu što ih je zaslužila, zadaje još udaraca od kojih se nije obranila.

Zaklopila je oči samo na trenutak, ali kad ih je otvorila, kroz gustu tkaninu na prozorskim oknima naziralo se svjetlo dana, premda se nije mogla sjetiti da je spavala, ni da je prošla minuta otkako je kapke spojila i trepavice počešljala. Rukom je protrljala utrnuli vrat i nekoliko puta tiho jauknula, a zatim pomilovala obraze uspavanog dvojca u košari, zahvalila što su tako dobri onome koga je sinoć stotinu puta zazvala u snu, napola buncajući od umora što ga ne želi pokazati, napola od tuge što je odbija tugovati, osim u doba kada njena osjetila pokleknu pred tvorcem svjetova što ih vidi tek zatvorenim očima. U kojima nije sama kao sada, ne razmišlja kamo dalje iz ovog stana u kojem je platila noćenje kao da gostuje u hotelu, kućepazitelju koji je pristao tek iz razloga što nosi dvoje novorođenčadi, pa mu je savjest naložila da ih ne pošalje natrag u nepoznat grad uvečer, kad su stigli do njegovih vrata. Da, ipak je sama, i ti svjetovi ne postoje, njen je izboden, silovan i ostavljen da se snalazi kako god znade, pa zna ili ne zna kao da je ikome važno, sigurno ne ovom kućepazitelju što joj u cik zore broji minute što ih je platila, postarijoj gospođi u trgovini koja ju je jučer htjela prevariti za nekoliko dinara vidjevši da je strankinja, a još manje gradskim gospođama i gospođicama čije su se oči gostile na njenoj odjeći, zazivajući Svevišnjega pogledom na priprostu bijelu haljinu i smeđi kaputić, jer zna se da je svila odavno u modi, na košaru u kojoj opet - "Mein Gott!" - spavaju nekakva djeca, što je doslovno PREstrašno, i da stvar bude gora, ona za sobom vuče još i kofer, ni više ni manje nego crvene boje!



Ozren je jutro dočekao na nogama, na što su koristoljublje i pohlepa supružnika reagirali bez odgađanja, poći će svo troje u grad danas, da kod odvjetnika dogovore prijepis i da Ozren može početi tražiti Anidu, pa hoće li je naći i kada nije ih briga, samo nek se kloni sela ako mu je do života sebe i najmilijih. Mesar je šegrtu dobacio da ima hitnog posla u gradu, žena ugrabila torbicu i šešir, pa su upregnuli kola i nakon što su zamakli iza brda, pričekali Ozrena donijevši mu nešto odjeće i par cipela, učinili što i Anida dan prije, pošli do prvog sela da ih netko ne bi prepoznao i sjeli na autobus. Da je znao kako sjedi red ispred sjedala do prozora, na kojem je jučer sjedila Anida, Ozrenu bi bilo lakše razmišljati, dok je nastojao dokučiti kamo je otišla, potiskujući strah odlučnošću kojom će se uskoro osvetiti, da na trenutak ugasi bol što žari njegovu dušu, pa poželi da je može uroniti u vodu kao kovač vruće željezo, jer ga pali mirisom što ga je tako davno udisao s njene kože, kose i njenih usana, između bedara i podno grudi, oko njenog pupka gdje bi položio glavu i satima osluškivao otkucaje srca stvorenja što su ih zauvijek povezala. I mesar je razmišljao, o tome je li pametno pustiti ga nakon predaje imanja, jer ne zna što je kadra učiniti, možda sutra, a možda za deset godina, Ozren se može vratiti i sve mu opet oduzeti, strpati ga u zatvor ili ubiti. Za to je vrijeme slatka mu ženica snivala još slađim osmjehom na licu, novu staju što će je do popodneva imati, brojeći koliko će stoke pritom posjedovati, zatim se našla krojiti zavjese za kuhinju, jer Anidine joj se nikako ne sviđaju, a uostalom nije ni primjereno ostaviti ih, a nakon toga naglo se namrštila sjetivši se kako će biti teško objasniti u selu, otkuda im pravo na njihov posjed, ili barem novac kojom bi kupili tu kućerinu.

Sunce se zlatilo nad užarenim glavama gradskog kolodvora, pa su one pametnije zaklonile tjeme šeširom ili maramom, a ostali su se krili u hladu, pod nadstrešnicom, nikako u čekaonici, jer tamo se nije moglo disati pa tko god bi ušao u nju, još bi brže izašao. Prolazeći ulicom pod rukom noseći svežanj jutarnjih novina, bezvoljan i žedan, dječak koji je čučnuo uz zid kolodvora, pod sjenu u kojoj se nadao odmoru, bio je nespreman kad ga je okružilo mnoštvo što se polakomilo kao da se nešto dijeli. Bez posljednjeg izdanja ostao je tako već u podne, ali na putu kući shvatio je da danas nikome nije do čitanja, tek do mahanja, uzduž i poprijeko, nekome u svijesti, nekome u nesvijesti, samo da dođu do zraka i izdrže do dolaska svog prijevoza. Kako bi nahranila djecu, Anida se povukla na drugu stranu, od perona gdje nema ljudi, ali pazeći na vrijeme da joj autobus ne bi promakao. Stigao je pet minuta ranije i znajući da neće krenuti prije rasporeda nije se žurila, već je polako, u ruku prvo primila košaru, kaputić prebacila preko podlaktice, a zatim ugrabila kovčeg i krenula ga predati vozaču da ga spremi u utrobu vozila. Tek što se smjestila na sjedalu, na drugi peron je ušao autobus u kojem je Ozren ludio od brige i sjećanja što mu prebiru po strpljenju, čineći svo troje nervoznima, ali nije mario za njihove planove, nego za svoj. Kad su izašli na stanicu, Anida se gledajući van naglo trgne, mali Matej počeo je glasno plakati, a kako bi ga umirila okrenula je leđa prizoru koji bi je rješio svih muka, ali što je tu je, Ozren je prošao kraj njenog prozora, a za njim spoznaja da su joj molitve uslišane mnogo prije nego ih je izrekla.



No što je budućnost čovjeka koji razmišlja samo o prošlosti, a što li obratno, onoga tko ne obraća pažnju na prošla djela i brine samo za ona što će ih počiniti? Zbunjenost. Panika. Trepet. Dah im nije posustao, on je nestao, kao da se odjenom nalaze u vakumu, mesar i njegova žena počinili su kliničko samoubojstvo, ako postoji klinička smrt, jer blijedost njihovih lica bila je užasan prizor što su ga izvršili sami na sebi. Krvi kao da im je ponestalo u svakom mišiću i bjeloočnicama, zglobovi kao da su izbušeni vijcima, bez glasa i pokreta, kao dvije mrtve lutke na koncima, nacrtanih izraza lica, začuđenih i zgroženih, pod kistom umjetnika što se poigrava s vlastitim karikaturama. Teror misli, početak je kazne što će je služiti, u odvojenim prostorima zatvorskih ćelija, dok će brojati preostale dane svog boravka, bježeći ukrug mislima na današnji dan, Ozrenovog ujaka, njegovog odvjetnika, seoskog župnika i policijskog službenika koji su ih slijedili od stanice i uhvatili na djelu, na poglede i riječi koje nisu dostojne njihovog čina, ali svejedno su ih uzeli uvredljivo i šokantno, gledajući u Ozrenove hladne oči kad im je posljednji put zaprijetio da mu kažu gdje je Anida.

Dva sela iza njihovog, tamo se iskrcala punih ruku, žureći da što prije stigne do puteljka što vodi na cestu za šumarak, iza kojeg se nalazi najljepša kuća u kraju, bijelih zidova s narančastim crijepom, terase od hrastovog drveta, natkrivenim bunarom obojenim u zeleno, okruženim cvjetnjakom i popločenom stazicom do kuće. Ugledavši taj prizor Anida osjeti olakšanje, a zatim krivicu, jer nakon Ozrenova nestanka, svekrva joj je ponudila pomoć, barem za djecu, ali Anida je odbila, ponos i gorčina izmjenjivali su mjesta kad god je bila u blizini ljudi koji su ga poznavali, uzimajući pritom od nje više no što ima, jer kad je konačno mogla priznati da ga treba, više ga nije bilo. Potrčala je u zagrljaj sijedoj starici što ju je dozvala imenom misleći kako je sustigle godine okrutno varaju, ali osjetivši stisak oko ramena, suza radosnica što joj je potekla iz oka preslikala se na Anidino lice i zaustavila na osmjehu što ga je dobila na dar. A to nije bilo sve, darova je bilo još, smotanih u košari, dva unučića su ciktala od gladi, a njihova baka od sreće, što su konačno s njom i sada će ih se naužiti, ljubiti dok joj usne ne poplave, a gledati dok joj oči ne oslijepe, tako im je govorila cijeli dan do večere.



Tih nekoliko sati Anida je razmišljala kako će joj reći da su Ozrena ubili ljudi, ne životinje, kako nije bilo slučajnosti, već namjere što mu je namijenila smrt, bez groba i kamena da ih oplakuje, a njoj korotu i sramotu da ih se prisjeća i krije. Izašla je na trijem, naslonila na drveni stup ulaza, ruke obrisala u pregaču, a zatim je skinula i prebacila preko ograde. Zalazi sunce, nebo je crvenkasto, ali posustaje, večer je donijela rajsku svježinu, koja se ne može usporediti s gradom, pomislila je, tamo još sigurno isijava zapekli asfalt, ma što li je tražila tamo, tako nespretno i u panici, ovdje će pametnije smisliti kako osvetiti Ozrena. Pređe dlanom preko čela i osjeti umor, pogleda na svoje ruke i uoči koliko je smršavila otkad ga nema, nije ni čudo što se osjeća tako slabom, kad ne mari za hranu, kuću ni novac, ništa drugo doli sigurnost, kao i sada kad je ponovo prožima čudan osjećaj prisustva, neka neobjašnjiva sumnja od koje zadrhti pri pomisli da bi je ovdje mogli pronaći, da je time naudila djeci i svekrvi, i počne se nanovo trzati u strahu od gubitka.

Da rasprši zle misli krene do bunara po vodu, putem skine maramu i raspusti gustu smeđu kosu da joj padne na ramena, pa stane okretati kotač što vuče vjedro s izvora. Potiho, iza leđa, začuje poznati zvuk, topot konja čini se, no kao da se šulja, jer prigušen je ali ne i dalek, ili joj se pričinja, zamišljena je ovih dana, svašta čuje i misli, pa pričeka da vjedro dovuče do vrha i osloni ga o rub bunara, kad se okrene i ugleda strahovitu prikazu. Nagnula se leđima unazad, u strahu što je oblio kao vjedro što ga je slučajno pogurnula rukom, pa se razlilo podno njenih nogu, ali ne hladan kao bunarska voda, Anidin strah proključao je iz vrelog lonca noćnih mora što joj se obistinjuju pred očima. Muškarac na konju bio je miran, u crnom odijelu sa svilenim prslukom, bijelom košuljom i tamnom kravatom, na glavi je nosio crni gospodski šešir, a u ruci držao pušku, sačmaricu s drvenim kundakom i polako, kao smrt što je došla naplatiti, znajući da joj žrtva ne može pobjeći, kretao se prema Anidi i njenom užasnutom licu.



Plaćenik. Jedina misao koje je prošla kroz njenu glavu, a zatim se sudarila s drugom, sasvim iznenadnom, ali prirodnom, Iva i Matej su u opasnosti, ona mora trčati po pomoć, odvratiti ga od njih, bježati i pokušati stići do prve kuće. Potrči prema drveću, znajući ako umakne u zgusnut šumarak, pa stigne do jezera, moći će povikati i netko će je čuti, preklinjući Boga za ovu milost, panično zadihana da joj ovaj put uspije nakana, jer zna da nema mnogo izgleda, ali mora pokušati, mora! Krenuvši za njom, konjanik je potjerao životinju u galop, pa ubrzo je stigavši ispružio ruku da je dohvati, no Anida je u posljednji trenutak izmakla među zbijena debla. Morao je nastaviti pješice, što mu se nije naročito svidjelo, ali nije ni predviđao bezuvjetnu predaju, pa želeći što brže okončati svoju potjeru potrčao u stranu, ne za njom, već na cilj, da je dočeka na izlazu. Anida se okrenula samo jednom, ali dovoljno da shvati kako iza nje nema nikoga, na što je zastala glasno dišući, nastojeći zanemariti zaglušujući zvuk otkucaja svog srca, da promisli što ubojica smjera. Okrene se oko sebe strašljivo, nekoliko puta da se uvjeri da je sama, a zatim odluči krenuti dalje, bojeći se da ne izgubi smjer kretanja. Nekoliko grančica puklo je pod crnim ulaštenim cipelama i Anida spazi crno odijelo kako dolazi ravno ispred, presjekao joj je put i nema više kuda, ali neće, neće tako završiti, gotovo se gušila od straha i krenula ulijevo, a njena pratnja za njom. U ovim stravičnim trenucima naglo osjeti polet snage, onakve što je imala za djetinjstva, dok se natjecala s ostalom djecom i pobjeđivala, u svim trkama, a kad bi sada mogla samo u jednoj, koja je košta života, sve bi dala Bogu, sve obećala, samo da spasi djecu od tuđih grijeha. U tim mislima dospjela je do kraja šumarka, ni sama ne vjerujući, ugleda jezero kao spas, a iza njega kuće, kuće u kojima su ljudi, a ljudi će joj pomoći. Oborio ju je na tlo i Anida je glasno vrisnula, odgurnula ga rukama i udarala gdje je stigla, ali jadnica tako mršava i slaba, nije imala izgleda. U posljednjim trenucima, vlažnim je očima molila za živote djece, neka ubije samo nju i tu će stati, nitko drugi ne zna, nitko drugi ne z.......

Utopila se. Tako će pripovijedati još generacijama, utopila se ne u jednom jezeru, već u dva, na što će mnogi reći da su to pretjerivanja, ali je istina, u oba oka plava poput ovog jezera uz koje je odrastao, u koje se zaljubio davno prije nego u ženu koja mu se backa ispod tijela i grize ga po rukama. Prodrmao ju je i strasno poljubio, a njena se kosa rasula po travi kao iz košare divljeg kestena, prsti zgrčili na njegovim prsima, i na trenutak je zavladala tišina, no nije se dugo nastavila, jer Anida je i dalje vriskala i udarala, tko je ovaj barbar, divljak što je ljubi, tlačitelj, ma ubojic........ kad se utopila. Pogledala je u njegove oči i ustuknula, ne prepoznaje ovo bradato lice, ali oči, njih da, kao bi ikada zaboravila, kako izgleda sreća? Ležali su šutke, gledajući jedno u drugo, kao da se mogu zasititi pogleda, pa se onda u kutku njenih usana nazreo smješak, iako je mislila da sanja, poželjevši da ovako izgleda vječnost, pa makar za nju stotinu puta umirala.

Toliko su dugo ležali na travi da se seljak iz kuće preko puta izderao neka se hvataju negdje drugdje, a ne njemu na vidiku, ne znajući ni tko su ni što tu rade, izdaleka naslutivši kako su ovo dvoje zaljubljenih slijepi na sve oko sebe, pa kad su konačno ustali, već je padao mrak, ali nisu marili, bili su zajedno. Konačno.

Što nije nikako konačno po pitanju sela, izravnatih računa i pravde. Ozren je već bio tamo, s ujakom, desetak njegovih prijatelja iz vojske i policijom, pohvatali su one bijede i s njima tek planiraju obračun. Kao i s dvojicom još većih nesretnika, kad Ozren dozna, što je sve prolazila Anida.......



Post je objavljen 13.05.2008. u 21:30 sati.