sjedim uz prozor i promatram more..
osluškujem glas koji dopire iz moje unutrašnjosti..
snažni glas me upozorava, govori mi da se pokrenem s mjesta na kojem stojim već duže vrijeme. govori mi da je ljudski život prekratak i da nemam vremena za čekanje nečega što možda neće doći..
no ja ga kao i inače ignoriram i prepuštam se svojim mislima.. razmišljam o tome kako je do nedavno bila nevjerojatna moja sposobnost da iza nasmijana lica sakrijem sve ono što proživljavam unutar svoga bića. uspješno sam skrivala osjećaje straha, tuge i izgubljenosti.. volim ljude s kojima se družim i živim i baš zato ih nisam htjela zamarati svojim problemima. trudila sam se biti uvijek vedra i nasmijana. sve do jednog dana.. na osamnaesti rođendan sam u školi bila jako vesela i u društvu prijatelja sam bila stvarno sretna. ali kad sam na putu prema kući ostala sama, nisam mogla zaustaviti suze. u svojoj ulici ja sam nekih dvadesetak minuta plakala, a znala sam da se moram što prije smiriti jer me je kući čekala cijela obitelj. ne mogu opisati težinu tog trenutka. nisam mogla disati, osjećala sam jaku bol u prsima i mučninu. ..Nakon što je bol popustila, obećala sam si da ću više brinuti o sebi. počela sam pisati dnevnik i mogu reći da mi je to nevjerojatno pomoglo. još samo trebam poslušati svoj unutarnji glas i pokrenuti se. trebam dobro razmisliti u kojem smjeru želim ići i krenuti. ne smijem se okretati i vraćati u prošlost. trebam gledati ispred sebe i živjeti u sadašnjosti jer: "Ure prolaze, i dani, i mjeseci, i godine, i nikada se ne vraća vrijeme što je prošlo."
by Anita
Post je objavljen 10.05.2008. u 00:21 sati.