Pokušavam snivati na zemlji ,ostati svoj. Ali intriga ovog kanjona mi neda mira. Podbada me tamo gdje sam najškakljiviji .Pokušavam sakriti smijeh u šarenilu željezničkog perona. Od sve te gužve ne vidim vlastite trarove stopala ,kao da nisu dovoljno veliki. Ali zato svijet oko mene jest. na neki ludi način ili ne želim nači mjesto u njemu ....da slučajno nešto ne propustim :)
Post je objavljen 09.05.2008. u 01:53 sati.