Nisam previše pričala o obveznom dijelu mog boravka u Zagrebu, jelda, jelda? Uostalom, kad je bila kakva novina ili promjena, rekla sam o čemu je riječ i to je to. A onda bi se to nešto ponavljalo određeni broj puta pa nije bilo potrebno pisati. E, sad je došlo do (očekivane) promjene pa ću i to reći. Danas sam odvalila 26. zračenje! Ihaaa!
A ne bih ga odvalila da nisam promijenila termin kvarcanja i ekipu fizičara. Naime. U petak sam došla u Kliniku ranom zorom. Kod energičnog, ekspeditivnog i simpatičnog gospodina Zvonka s dugačkim radnim stažom. On radi u prvoj smjeni, od 7 ujutro. Već sam par petaka uspjela kod gospona postići da me primi u svoju smjenu i da me prasne tak da mogu ranije otići na put kući. Mal je rogoborio (pravi se grub a nije, mekanog je srčeka) i uvijek me primio. Tak me primio i prošli petak. Dođem, vidim da na vratima još uvijek stoji natpis da Dvojka ne radi. Otvori striček vrata, ja trepnem okicama i pitam jel radi Dvojka. On me odmjeri i kaže da sjednem i pričekam. Pogleda na vrata, skine natpis o neradnoj Dvojki i uđe u svoj "ured". I prozove me nakon sat vremena (sat, sat – nije bed, pa mogu ja čekati). Pita jesam li se kvarcala u srijedu. A-a. U utorak? Ne, ni tada. Čovjek čita podatke s mog kartona i blago šizi. Vidi da sam pri kraju zračenja. Opali me tako s Dvojkom. I pita hoću li prijeći kod njega, u njegovu smjenu. Hoću, ak će me svaki put kad dođem opaliti. I tako smo se lijepo dogovorili. Dolazim ujutro između 7 i 8 h, čekam koliko već treba i bivam skvarcana. Pa i jučer. Dvojka je kašljala, stenjala, pak me stavio na Trojku, preprogramirao što je trebao i obavio posao, moje zadnje obično zračenje.
Dođem poslije u Kliniku, ovaj put na novo crtanje. Treba odraditi još 5 ciljanih zračenja. Pogledam na vrata kvarc-odjela, a ono natpis "Aparat broj 2 ne radi". E, da sam ostala u terminu od 13 h… ne bih obavila kvarcanje. Moja stara ekipa fizičarki (posebno Božica i Sanela) bila je ukupno simpatičnija i nježnija, drage djelatnice radioterapijske onkologije stavljaju na stol gdje se leži pod aparatom čistu podlogu od papirnatih ubrusa (a između stola i ubrusa je plahta). Muški kolege iz prve smjene ne koriste ubruse nego za svakog petog pacijenta ispreslažu plahtu. Kod žemskinja moj boravak ispod aparata traje ukupno dvije minute, kod muških zna biti kraće ali i puno dulje. Ali. Muška ekipa uspije podesiti aparate i ako nešto zašteka a žemske se ne usude ništa dirati. Sad, koliko je dobro i ispravno jedno ili drugo, ne mogu stručno ocijeniti, ali meni znači puno što me jedan dan mogu ili ne mogu ozračiti.
I tako. Jučer sam završila s prvim, najdužim dijelom zračenja. Dobih novu oznaku, novi križić. Novo zračenje odvijat će se na Jedinici ili Trojki, ovisno koji stroj bude ispravan. Znači, rizik da će nešto zaštekati je upola manji.
Jutros sam bila na Trojki, ali po "novom". Razlika u kvarcanju je u intenzitetu, u položaju tijela, a na aparat se stavlja produžetak koji mi skoro dodiruje kožu.
I da, kao što se već i prije pokazalo – svatko od nas reagira na svoj način na razne metode liječenja. Čula sam i za bolna zračenja, čije su posljedice bile opekotine i to dosta teške. Čula sam i za promjenu boje kože na ozračenom području – neki su još godinama uočavali razliku u odnosu na ostatak tijela. Čula sam i za promjene na tkivu dojke, osjetljivost bradavica i slično. Imam sreću što se kod mene dogodila samo blaga promjena boje. Za sada. I nadam se da će na tome ostati.
Post je objavljen 08.05.2008. u 09:12 sati.