Vidim pregršt medijskih pričao o psima...priče su na žalost potaknute crnim situacijama koje su dio naše svakodnevice...pa rekoh...da napišem i ja koji redak o tome...
Prije svega mislim da treba uzeti u obzir da crna situacija uvijek glasnije odjekne od neke pozitivne situacije...to je tako...nemam poima što je to u ljudima da ih privlači crnilo...ali nekako mi se čini da je to na žalost tako...
Ali ipak mislim da treba razmišljati na način da ima i puno pozitivnih i lijepih situacija kada su psi u pitanju...i takve situacije treba potencirati...odnosno treba educirati pasovlasnike kako da takvih pozitivnih situacija bude što više, a broj ovih crnih da se svede na minimum, ili još bolje...da se crne situacije sa psima izbrišu iz naših života...
E sada...kako kuckam ovaj tekst jednostavno je sama po sebi izronila riječ edukacija...
Psi su odraz onoga što nauče od svoga vodiča u svakodnevnom odnosu vodič/pas...zbog toga volim reći da nikada nije kriv pas...uvijek je kriv njegov vodič. Ukoliko se pravilno radi i bavi sa psom gotovo je sigurno da će pas izrasti u socijaliziranog, odgojenog i poslušnog sudionika u našem životnom okruženju i da će kao takav sudjelovati u pregršt pozitivnih situacija koje će nas sve skupa zajedno veseliti.
No do toga nije jednostavno doći...
Ljudi se odluče nabaviti psa potaknuti filmovima i pričama u kojima prekrasni psi veselo donose novine, čuvaju djecu, rješavaju najsloženije zadatke na veselje svojih filmskih vlasnika i to stvara sliku kako su psi savršena bića...bića koja su jednostavno tako dobra, odgojena i poslušna samim svojim postojanjem...a to je daleko od istine. Istina je da puno znanja, truda, ljubavi i volje treba uložiti u izgradnju psa koji će nas sve skupa zajedno veseliti svojom dobrotom...a puno ljudi nema sve potrebne čimbenike da svoga psa izvedu na "pravi put".
Prije svega vrijeme...pas traži jako puno vremena...kojeg u današnjem životnom okruženju često nemamo dovoljno...pas, kao i petogodišnje dijete, traži da se s njime baviš, da ga učiš novim stvarima, da ga vodiš uz sebe kroz sve životne situacije...on traži da ga naučiš kako da te u njima vjerno prati...dakle pas jednostavno mora biti dio obitelji u punom smislu te riječi...
Zatim ljubav...o njoj neću puno...pošto je iznimno složena...ali nekako mi se čini da ljudi češće na tren budu zaljubljeni u svoje slatko malo pseto...a kada uvide da nisu dorasli imanju psa za člana obitelji onda ta zaljubljenost nestaje, a na njeno mjesto dolazi nezadovoljstvo u kojem i pas i njegovi ljudi tonu u bezdan.
Vrlo bitna je i volja...jer treba znati...pas ima svoje potrebe i da bi ih mogao zadovoljiti ovisan je o svojim ljudima...nema tu hoću neću...nego tako biti mora...a utopija je vjerovati kako neće biti dana kada će nam se biti teško ustati u 5,00 sati ujutro i izvesti psa u šetnju...utopija je vjerovati da vas pas neće naljutiti, naživcirati, izmučiti svojim stanjima (pa psi su živa bića...nisu oni uvijek sretni, veseli i poslušni...i oni budu tužni, loše volje, čangrizavi)...utopija je vjerovati da će pas uvijek biti zdrav i da nikada nećete morati o njemu brinuti kao da vam je dijete bolesno...sve je to život i da bi se kroz njega prošlo potrebna je čvrsta volja.
I na kraju znanje, ali ne kao manje bitno...mi smo ljudi i jednostavno ne možemo živjeti u nadi da bez dodatnih znanja možemo pripadnika druge životinjske vrste usmjeriti ka putu kojim želimo ići...potrebna je ogromna količina znanja kako bi bili u stanju na pravilan način komunicirati sa svojim psom, kako bi mogli prepoznati njegova emotivna stanja, kako bi se mogli nositi sa svim situacijama u kojima vodič i pas moraju surađivati, uzajamno se poštivati i biti si prijatelji i životni suputnici...treba si dati truda naučiti kako da psu budemo dobar vodič, a samim time da naučimo psa kako da nam bude dobar pratioc.
Dakle da zaključim priču...mislim da b bilo potrebno obvezati pasovlasnike da moraju posjedovati određenu količinu znanja potrebnu za normalan odnos vodič/pas i obvezati pasovlasnike da primjene to svoje znanje.
Namjerno sam poopćio ovaj svoj stav...jer nisu svi pasovlasnici isti i nemaju svi jednake polazne točke...ali smatram da bi krajnja točka trebala biti ista za sve.
Eto...mogao bih ja o tome još širiti...ali okvirno bi ovo bilo moje mišljenje.
Uživajte sa svojim psima i trudite se da u tom životu bude što više pozitivnih situacija, a što manje onih tužnih i crnih...
Post je objavljen 06.05.2008. u 07:36 sati.