u visokoj vazi,
kraj mojeg uzglavlja,
bijele ruže dišu ...
i izdišu.
duše njihovih mirisa
ljubavne dodire dozivaju,
i mirise naše postelje,
i odjeke naših šapata ...
s ružama bijelim,
trenutci prošli
žive ...
i umiru.
no, znam:
na stabljici vremena,
tamo gdje su
ubrane
te bijele ruže,
već su zametci novih
pupoljaka
i
susreta novih,
što ćemo
ih brati kad
se rascvjetaju...
Post je objavljen 06.05.2008. u 05:37 sati.