Jedina voljena otperjala je u još jednu od akcija spašavanja: tješenje ucviljene prijateljice. Nikad se nisam mogao načuditi koliko ima nesretnih žena na svijetu, i koliko ih ima potrebu zvati baš moju ženu. Ja se pak bavim tekstom koji će mi jako slabo platiti. Tješi me to što pišem o knjizi o kojoj će biti malo ili ništa napisano u našem slavnom kulturnom prostoru, tako da mi ostaje iluzija kako radim nešto korisno. Prisjetim se kako sam prije dvije godine, prije nego sam dospio kod doktora Nadležnog da me izliječi od toga što sam normalan (i kako bih mogao opet funkcionirati u nenormalnom svijetu), kako sam, dakle, bio carski plaćen za najblesavije i najgluplje tekstove koje sam uopće mogao zamisliti da bih ih mogao pisati. Naravno, nisam dobro kotirao kod urednika. Ne, ne zato što su mi tekstovi bili glupi. Prigovarao mi je da su previše pametni, koliko god sam se trudio. Na koncu, on je inzistirao na glupim temama, sve što je iole mirisalo na ljudsko, na duh, glatko je odbijao. Molim, ne žalim se. To se zove tržište. Niti si umišljam da sam osobito duhovit ili čovječan. Jednostavno: gledaš i ne vjeruješ. Logika ti govori da će sve biti bolje ako se potrudiš raditi što pametnije, ali neka druga logika koju nam nameće ono što nazivamo „društvom“ odupire se tome. „Pametno, pametovanje, filozofiranje“ su odjednom negativni pojmovi. Još je moj djed govorio, pa u skladu s tim i postupao, kako „raditi pametno“ znači pojednostaviti stvari i u konačnici si olakšati život. Gotovo je s tom logičnom logikom. Pamet je izgubila svojstvo ljudske jednostavnosti razumljive svakom čovjeku i postala „praviti se važan“ i „bezveze komplicirati“.
I tako sad prevrćem jednu pametnu knjigu, igram se kao pas sa slasnom kosti, ne bih li pojednostavio njezin sadržaj u prihvatljiv novinski prikaz i tako napravio jednu pametnu i korisnu stvar u svom životu. Reći će mi da sam lud. Još gore, reći će da sam glup. Biti lud je moderno, i marketinški vrlo isplativo, jer svatko misli kako je originalno oponašati nekakvu nazovi-ludost. Društveno je neprihvatljivo odbijati oponašanje. To je glupo. Slušaj, produciraj gluposti, i platit će ti se. To je pametno.
I eto opet neobičnog osjećaju retrogradne civilizacije. Hermesov sljedbenik, neki šepavi kovač, iskovao je u svojoj svetoj vatri bakreni nož ili sjekiru. Bio je to pametan potez, kompliciran postupak neshvatljiv njegovim suplemenicima koji su još uvijek mahali kamenim kopljima. No, on im je unaprijedio i pojednostavio život. Danas živimo u demokraciji. Nema poglavice koji će reći: ljudi, ovo je pametno, od sada ćemo tako. Danas će neki „kovač“ iskovati pametnu knjigu, ali nema odgovornog poglavice. „Budalo, zašto bi pisao o tome, piši o kamenim sjekirama!“, podsmjehnut će vam se vođa čopora i iskreno se čuditi potrebi kojekakvih luđaka da stalno pametuju. Gle, kuje bakar, kraj svih tih divnih kamenih sjekira!
Samo bi se pravio važan.
Post je objavljen 04.05.2008. u 16:15 sati.