Pregled posta

Zir (prva verzija) i naš novi prijatelj Nikola

Prvomajski vikend nam je prošao fantastično! Konačno je otvorena ovogodišnja sezona planinarenja i to u velikom stilu. Baš sam ga emotivno proživjela, jer je zadnjih par mjeseci bilo prilično mučno. Dosta njih je komentiralo "pa, šta je s tobom, prošle godine stalno negdje, a ove godine slabo". Ili bolje rečeno - ništa! Od Božemprosti Grohota mi zavučeni po kućama i stanovima, ne mrdamo. Kraj travnja i početak svibnja ujedno je i godina dana od početka moje planinarske obilaznice pa mi je i zato drago da smo u isto to vrijeme počeli s novim planinarskim izazovima.

Moram priznati da smo ovaj puta često spominjali blog-planinare, ako se nekom štucalo, mi smo... No, evo, polako ću po postovima prepričati ovih par turbo aktivnih dana. Krećem s četvrtkom i našim pokušajem osvajanja ludog Zira. Hehehe... Taj će nam pokušaj ostati u sjećanju i po nekim drugim stvarima.



Već sam početak puta slutio je na dobru zabavu. Odlično smo se osjećali, a na cesti smo se valjali od smijeha. Neke stvari nisam fotkala, bezveze, nije mi palo na pamet, ali mi je žao da nisam ostavila za uspomenu... Dok mi je, onako opuštenoj, palo na pamet daj-fotkaj spika, za dosta je scena već bilo kasno. No, evo par...


Gle macane!







Ne znam je li ovo 'opće dopušteno na našim cestama? Vidi ti pojasa za vezanje, hehe... (ove s ceste su sve s mobitelom pa mu treba pola sata dok okine, zato su neuspješnice! ali može se skužiti spika.)




Iskusni korisnici Dalmatine znaju da nema smisla ići preko Male Kapele kad javljaju da je tamo gužva 2 km. Čim oni nama na radiju javljaju 2 km gužva, odmah mi to množimo x2 i dolazimo do zaključka da silazimo s auto-ceste u Ogulinu pravimo luk oko Little Chapel i vraćamo se u utrku u Brinju. U jednom smo trenutku jednostavno morali stati i podlo se zahihotati kilometarskoj gužvi pred tunelom. Krik "saaakrssss" prirodno se isčupao iz mog prsnog koša. Evo scene, evo detalja.




Što se Zira tiče, imali smo isprintan Da Vinčijev tekst i Poljakovu knjigu. Moramo priznati da nam baš nije bilo sve najjasnije, ali smo se snašli. Konačno smo skužili oba prilaza Ziru i gdje sve možemo/moramo sići s auto-ceste. Ako dolazite iz Zagreba silazite na Gornjoj Ploči. Ako dolazite s juga, možete se skinuti već na Svetom Roku pa preko sela Sv. Rok i Lovinca doći do ključnog sela Trkulja, gdje počinje uspon. Sve je jasno obilježeno, ne možete se zagubiti. Mi smo dva puta prošli put i sve je bilo ok, utabali smo stazu! Kako prepoznati Gornju Ploču? Zir ćete vidjeti već u daljini i prije Zira je s desne strane benzinska pumpa.

Tu vidite Zir s desne strane, uz cestu vidite benzinsku. .



(Gle male kapi kiše. Tu još uvijek prognoziram kako je to "samo oblak".)


Od benzinske do Zira navodno ima samo 1,5 km (nama se čini, ipak, malo više). Bilo bi idealno da se može prehodati, no, grubo će vas zaustaviti ograda od auto-ceste. Inače, za vas koji niste registrirali, legendarni Macola je otvorio svoj drugi restoran upravo na benzinskoj pumpi Zir (moto: nakon Korenice Zir).

Za one koji ne znaju, hm, recimo ovako... Macola je u svijetu restorana isto što i Sanja Dabo u svijetu estrade!



Ako se skidate kod Gornje Ploče onda pratite putokaz za Lovinac pa zatim Trkulje. Cesta malo zbunjuje jer vodi na suprotnu stranu od Zira. Vrlo jednostavno morate napraviti slovo U. Odbacit će vas dio, jedno kilometar, od naplatnih kućica i onda naglim skretanjem udesno (ima oznaka Lovinac) vraća vas prema Ziru. U jednom trenu proći ćete ISPOD auto-ceste, ali je taj prijelaz tako diskretan, gotovo partizanski, da ga nismo prije ni registrirali. Cijela cesta je šljunčana, izuzev 50-ak metara oko tog dijela gdje prolazimo ispod auto-ceste.



(Obratite pažnju da se tu sve više mrči nebo.)


Table s oznakama za Zir - super! Kvaliteta nije nešto posebno, drvene su, ali na pravom mjestu u pravom trenutku, niti jednom se nismo nećkali gdje treba ići.



Hrpa ovakvih tabli, bravo za one koji su to organizirali...


Konačno, dolazimo u famozne Trkulje... Još ja isprintala Da Vinčijev tekst, čitam tekst ekipi u autu i piše on TUrkulja. I ja naglas, oni meni "nije Turkulja, nego Trkulja". Ma, šta nije, odmah štitim kolegu blogera, digla vatru da "Trkulja je prezime, ali selo je TURkulja, zapamtite, zapamtite". Nda...

Selo fakat pusto, ali ne i napušteno. Prvo smo naletjeli na kombi i skužili da su neki planinari prije nas, očito, otišli gore. O ne, smrzli smo se, jer se za 15-ak minuta spustio takav pljusak i tako je grmjelo da se nadam da su preživjeli. Niti jedna stijena nije sigurna kad je sklisko, stvarno ne znam kako su se proveli...




Mi se odlučujemo otići do još dublje u selo, možda nađemo živu dušu. Dokle ide - ide. I nismo zažalili. Taman gdje i počinje markacija skužimo obnovljena kuća, čini se netko živi. Dalje cesta prestaje. Parkiramo ispred i ja odmah izlazim javiti se domaćinima, pozdraviti, pitati se dozvolu da tu ostavimo auto.

I tu je započeo jedno diiivno prijateljstvo.

Ajme, primio nas je jako srdačan i simpatičan čovjek - Nikola! Zvao nas da uđemo unutra, nudio nas jelom, rakijom, sokom, ma, super prijateljski nastrojen... Živi tu s mamom, tata mu je umro prošle godine, čovjek ima jedno 50-ak godina. Ima i kravicu i malo tele, simpatičnu keru, obrađuje zemlju... Objasnio nam je dosta toga oko Zira, pričao o tome kako 2 mjeseca tijekom godine nema opće sunca u dolini. Pokazivao nam je gdje trebamo ići da vidimo još atraktivnije vidikovce, na suprotnu stranu od auto-ceste i Zira, da su tamo kao pravi vidici, da se vidi Bosna, da postoje fantastične pećine, itd. Full informativan čovjek.

Mi smo s njim pričali sigurno jedno sat vremena, ne možeš krenuti. U međuvremenu se sastavilo nebo i zemlja, kišurina, grmi, puca... Nudi on kišobran ako ćemo gore, ali nam je bilo too much. Ne bih mogla fotkati, a i ne da mi se kisnuti, smrzavati, izlagati bilo kakvim neugodnim okolnostima. Nema potrebe, vratit ćemo se, glavno da smo našli put!





Opraštamo se mi poduže od Nikole, žao mu da nam ne može dati sira za put. E, da, ušli mi u tu prostoriju koja je nadozidana na kuću, to kod nas kažu "ljetna kuhinja", kad tamo... ostali smo zatečeni, čovjek je tako uredan, kako je to sve bilo posloženo, oprano suđe, čisto... Ako nekom baneš u kuću i nađeš takvu čistoću, onda bi od takvog kupovala sir bez da pogledam što kupujem! I dvorište je bilo uredno, sve je baš odisalo čistoćom i nekim redom.


Kraljica Šarulja je, inače, mlada mama. Ima telence-magarance koje smo s gazdom, također, obišli.




Daje 20 litara mlijeka dnevno, a nekako toliko je i u jednom trenutku ispiškila. Ja to u životu nisam vidjela, to je bio slap-šmrk od jedno 20-ak sekundi. Trenutak u kojem je čak i pas zanijemio. Jedino se Nikola čuo kako se ispričava, eto, pa se malo kao nasmiješio, "to vam je tako na selu" spika. A mi svi piljimo u guzicu i ne vjerujemo! Mi (planinari + gazdin pas) u šoku. Onda smo malo trgli glavom, kao da nam se sve to samo učinilo i nastavili konverzaciju dalje, kao da se ništa nije dogodilo.



Tele je bilo preslatko, Nikola priča kako ga već pušta malo i van, da je razigrano... ma, stvarno divna scena! Mene, naravno, zanimalo što se tiče porođaja i to, tko dolazi u ovu, da prostite, pripizdinu. Nemam druge riječi, jer se radi o teško i gotovo potpuno pustoj zabiti. Onda se Nikola pohvalio kako on to sam zna, da nikad nije imao problema, da je svjestan šta se može zakomplicirati, ali da njemu to ide ok. Samo ne smije da teletu zapne jedna nogica unutra, jer ga se onda, pazite sad, eek , mora vratiti u mamin stomak pa dok ne krene glava/obje noge, ništa od izlaska. O svašta.



U štali taman glumim Hoyku, kad kaže gazda Nikola da nije pametno dugo biti u štali da nas Šarulja ne skuži, posesivna je kao sve majke, a aparat u mojoj ruci ne djeluje miroljubivo. Da ne bi mislila da ćemo joj socijalne službe navući na vrat, odlučila sam trenutno istrčati iz štale i ne izazivati Šaruljino strpljenje i dobrohotnost.

Obećali smo Nikoli da ćemo se vratiti, možda već i za dan-dva, ali da ne možemo obećati. Plan je bio srušiti Zir već u četvrtak, a onda za vikend ići dalje po Velebitu. No, kišurina nam je pokvarila planove. Međutim, kako smo svi složni oko toga da se dogovaramo u hodu, nismo isključili ni varijantu da ćemo se vrlo brzo vratiti. Na kraju smo se fakat za dva dana vratili na Zir, hehe.


Za kraj, moja sugestija - obavezno se javite Nikoli. Tik ispred njegove kuće počinje markacija, čovjek je divan domaćin. Popričajte s njim, ispitajte ga sve što vas zanima, puno ćete toga čuti. Pitajte jel ima sira, prodaje za 30-40 kn kilogram, svježeg domaćeg sira, kupite u povratku. Garant i savršeno pedantnog i čistog! Vidi se daje druželjubiv i gotovo tužno je prokomentirao kako mu se planinari koji su otišli taj dan gore po toj kiši nisu javili.




Sjeli smo u auto, pozdravili se s Nikolom i njegovom malom obitelji i krenuli na more, u Starigrad... tamo nas je dočekalo... ah... divno nešto, toplo vrijeme, sunce, gužve zbog Mammuta... ma, uživancija! Popapali smo moju novu gastro-uspješnicu koju sam nazvala Jajčana Reakcija. Vrlo jednostavno se pravi, efektno izgleda, okus famozan i sve za svaku preporuku.



A onda smo krenuli skitanje po Starigradu...
(nastavlja se)



Post je objavljen 04.05.2008. u 18:08 sati.