Marketing
Lizalica
Gledam u tmurno oblačno nebo......ne, pisac ne bi tako započeo. Napisao bi da je zrak težak od zgusnutih oblaka što se poput lebdećih parobroda usidruju nad njegovom glavom, doputovali iz tko zna kojih luka, ako ih uopće imaju, bez cilja jer ga tada nemaju, tek da mu zaklone pogled na nebeski svod s kojim imaju nekog svog posla, možda da se odmore ili da vijećaju, ili se upravo ovdje okupljaju svake godine u ovo doba, a on to do sada nije primijetio, ono ga kopka po pamćenju i duši kao nemirni mravac što šeće ispod nogavica i rukava, muči ga svojim prisustvom i malenim tijelom, tako krhkim, a moćnim, kao da za sobom vuče koplje, a ne svrab.
Nije rješenje počešati se. S vremenom si moraš priznati neke istine. Amater si, ne profesionalac, tek oklop onoga što želiš biti iznutra, iako gradiš se i lomiš, sve što umjetnost traži, zidaš joj kuću od cigli pa pleteš od sijena, lomiš leđa na betonu, žuljaju te sitni kamenčići i guši prašina, ostaci truda što ga je tvoja potreba ionako sama natovarila na leđa, ili propadaš u osušenu travu, mirisnu, ali bodljikavu, kao što je i staza puta kojim trčiš pa se vučeš, ovisno o danu, još jednom zrnu kukuruza nanizanog na ogrlicu kojom se kitiš kao kakva gospodska frajla, sva u čipki naslijeđenoj od pokojne prabake, a dospjeloj od neke njene strane rođakinje, kupljenoj ili ukradenoj, svejedno darovanoj kao miraz, što miriši na naftalin i pospremljenu mladost, sveto uskrsnutu iz grube drvene ladice uz zvuk struganja koji podsjeća na majčine riječi pred udaju i mlakost njihove predaje, ili si pravi gospodin, čiji lik vidiš u bijeloj uštirkanoj košulji izribanoj u lavoru, između sapuna i limenog ribeža, gdje se nalazi i tvoja odlučnost, u crvenim nažuljanim rukama što je stišću, pljuskaju vodom, potapaju pa cijede, i tako stotinu puta prije nego izbijele i posljednju pljavštinu, izliju u lokvu preko ograde, a konačnu odluku dobrano istresu da ti povrate lik i prebace preko užadi vezanoj između grana jabuke i šljive da se osušiš ispod hladovine.
Dobro je tako promisliti, s vremena na vrijeme, i preispitati rezultate svoga truda. Jesi li zadovoljan ili razočaran, traje li duže ili kraće, koliko je bilo prilika za iskoristiti i jesi li ih prisvojio, ili sam stvorio? Opsjednutost i koncentracija ponekad su bliske, guguću kao dvije lastavice u istom gnijezdu, ali na krovu ili u crijepu, razlika je možebitno života od smrti, jer kiša odnosi i utaplja loše temelje, mrvi građu i duh onoga tko ju je platio, dopremio, zagrabio lopatom i svom snagom, poželio. Neznanje i neumješnost pratilje su umjetničke adolescencije, one više gledaju nego izgledaju, svim silama se trude za nešto što dolazi samo od sebe, ili ne dolazi nikada, ali taj strah, ne, on nije na popisu gostiju, za njega ovdje nema mjesta i bolje mu je da otiđe, a ako baš neće, neka onda stoji i čeka, nitko se neće dići, vidjet će, prekipjet će mu, jer ova duša zna što može, samo to još nije izašlo na vidjelo, zablistalo i zaslijepilo svoju publiku, učenike i profesore, pa čak i samog dekana, ma i svevišnjega, samo treba vremena.
Možda sam jedina koja tako razmišlja. Iako sumnjam. Možda se takva izopačena spodoba nalazi u mnogima. Zločesto se poigrava s dobrotama i sviješću, napada s leđa i skače za vrat kao sumanuto dijete koje se zaželjelo slatkiša, pa tuče i čupa, vriska i grebe, samo da lizne od drugog djeteta, dočepa se plastičnog štapića i slatke šarene kuglice na vrhu, pa isplazi jezik ne bi li vrškom osjetilo slast što ga je natjerala u pohode ovakvog razmjera. Krvavi palci i kažiprsti, jedno uho više ili manje, par ogrebotina i koja modrica, račun su što se ispostavlja na kraju radnog dana.
Ali on je samo jedan od većine, mirnih šetnja i trčanja poslije kojih jedva dolazim do daha, dviju krajnosti koje spajam da bi pisala. Tada postajem vaga. Skupim dlanove ispod brade i razmišljam, što napisati, kako i kada, koje misli da berem, a koje ostavljam da sazriju. Svaki dan tražim novu ravnotežu. Nastojim ne uzimati k srcu kad je uspostavim, ili kad neuspjevam. Pišem ih i čitam. Knjige me uče. Ponekad vlastite, a ponekad tuđe.
Post je objavljen 03.05.2008. u 15:13 sati.