Nakon što smo baš morali potrošiti više novaca nego što smo imali, iskoristili smo svoj čokoladni fond. I ne, to nije fond koji služi prikupljanju novaca za kupnju čokolade (?). To je nešto puno groznije i ružnije. Naime, u torbi postoji jedan poseban, ali zbilja poseban dio u kojem sam jedno vrijeme nosila novce. Prije nego što sam prihvatila postojanje novčanika i dok sam još uvijek išla u srednju. Ali oke. Uglavnom, jednom mi je netko (vjerojatno ja) u to stavio čokoladu i to se sve otopilo, i novci su postali neupotrebljivi.
Barem do izuma kreme sa zaštitnim faktorom 15 s kojom sam to jučer pokušavala natjerati da ponovno izgleda kao željezni novac. Uspjela sam.
Krema sa zaštitnim faktorom je stvarno čudna. Uopće mi ne omogućava to da ostanem bijela na suncu, i čak mislim da pojačava mogućnost da užasno izgorim, ali zato odlično čisti novce, marte, i sve na čemu sam ju ikad upotrijebila, a bilo je jako puno toga.
Vožnja biciklima oko ponoći je jako zabavna.
Zapravo imam dileme u vezi te zabave. S jedne strane postoji samo pola sekunde da uvjeriš ljude kako su oni ti koji bi trebali stajati dok kraj njih prolaziš nekontroliranom brzinom. S druge strane, imam poremećaj i tresu mi se ruke, a s njima i volan, pa to što ljudi stanu sa strane i nije ponekad mudar izbor. Ipak, moje loše biciklističko iskustvo za sada nije povećalo broj umrlih od tog opakog vozila.
Peder kreker ima opsesiju prolaska kroz staklo za koje smo zaključili da ako ga ne vidimo kad putujemo po danu, stvarno se nema smisla forsirati po noći i tražiti to uokolo. Zato dajemo svojim gumama još negdje 2,3 dana.
Ležali smo na travi kraj bivše osnovne škole, i gledali u samo jednu zvijezdu, jer je kul kad ti se čini da ostale nestanu.
Slušali smo i glazbu, retardiranu i filmsku, ali s manjkom energije za žaljenje na bilo što.
Bili smo napadnuti od strane čovjeka koji bi da je rođen prije 70 godina, danas bio jedan depresivan desetogodišnji emo kreten.
Uzimao je nož i demonstrirao pravilno rezanje žila. Pjevao je pjesme na koje sam se oglušila odmah na početku kako bi mogla nastaviti sa životom. I naravno, kreker je još jednom dokazala kako je crvena kosa magnet za stare, nezaposlene, neprivlačne alkoholičare koji imaju iznad 50 godina.
Jej kreker.
Što smo stariji, više pokušavamo organizirati privatne tulume.
S obzirom na to da nas je starost već veoma dostigla, jer ljudi u Africi s 19 već postaju vođe plemena, moram napomenuti da mi se to ni najmanje ne sviđa. Ali aktivirani su stvoritelji, pa će moji zadnji dani biti provedeni najvjerojatnije između zidova neke mentalne ustanove. Ili možda u kaznionicama sličnim onima iz japanskih filmova. Što ukratko znači da će me proći svi ti depresivni osjećaji, i bit će me briga za sve osim za džem.
Fejsbuk je kul. Ljudi zapravo misle da se prezivam gusar. Shvaćate sad koliko kompleksa imam zbog svog prezimena da moram izmišljati tu neki poganski i novi. Iako je riječ gusar najlijepša riječ na cijelom svijetu. Čak ljepša od riječi ugrušak. Ili, ne znam, uštipak. Možda je čak divnija i od riječi džem.
Ja se sad idem socijalizirati s ljudima.
Oke, možda ne baš sad, možda za 4 sata,ali zadržavam pravo na laganje.
Odjava
P.S. pushing daisies je najkul serija ikada. Ozbiljno.
Post je objavljen 03.05.2008. u 12:29 sati.