Ravnoteža života
Živim ja živim, al samo fizički,
umorna iznutra, mrtva psihički.
Bijahu ja jednom "Pale sam na svijetu"
ostavljena,usamljena, sama na planetu.
S bolovima svoje slomljene duse,
il s grižnjama savjesti što mi mozak suše,
nemogu više iz dana u dan da sve više patim
da se uništavam, ubijam i pokušavam prošlost da vratim.
Dok o propalom ovom životu i smrti razmišljam ja,
kome će falit lažan osmjeh moj, moja odsutnost, nisam sigurna.
Netko kao ja ima jedino sebe samog
i vjeru u nešto što nije stvarno.
Al drugi su okrutni...
I to su mi uzeli...
Uzeli su i ovo malo života u meni što ima,
zbogom ljudi, zbogom svima...
Sad je red na kraj crveni
i da isteče ovaj tračak života u meni...
Post je objavljen 02.05.2008. u 19:57 sati.