Osmijeh na licu. Onaj najljepši. Najiskreniji. Iz dna duše i svakog atoma tijela. Sreća koja se osjećala kilometrima od nje, nešto što je ispunjavalo prostoriju i mamilo poglede izazivajući misli-pogledaj ju kako je sretna..da barem ja to mogu.
Starke na nogama,popucale i istrošene,bile su dijelom najljepših i najvažnijih sjećanja,vjerne pratiteljice,pa je i sada trčala u njima po pješčanoj ulici ukrasti još samo jedan poljubac. Ljudi su ju čudno gledali dok je sva uspuhana,rumenih obraza,ali vidljivo sretna padala u naručje dečka,sreće jednake njenoj. Okreće se i odlazi,malo manjeg osmijeha,ali on je još tu jer zna da ima,da voli,da živi.
Sjedi uz prozor,promatra ulicu,kako je samo savršeno tiha,bez ijednog suvišnog pogleda koji bi vidio slabost,tugu i sve ostalo što se nije smjelo vidjeti. I još je čula škripu pijeska pod nogama kada je krala onaj poljubac,još je točno znala njegov miris i prepoznala bi ga među tisućama drugih. Posljednji pogled, tužan,kao da je slutio događaje koji su uslijedili nedugo nakon njega. I onaj grozni osjećaj koji se nažalost pokazao točnim.
I sada.. nema ga. Na mjestima gdje se još čuje njezin smijeh on sada nasmijava nekog drugog. Škripa pjeska i njegov glas postaje samo slabašna jeka koje se očajnički pokušava sjetiti.
A opet,tako je se dobro sjeća. Svakog detalja. Sve i jedne noći i svakog volim te. Svih onih sitnica koje je on davno spremio u prošlost,postajući sve ono što su mrzili i mrzeći sve ono što su voljeli. Izdaja.
Ovo je priča o velikoj ljubavi. Ovo je priča o meni.
Post je objavljen 02.05.2008. u 12:39 sati.