Marketing
Život ide dalje - živima !
SVIM ČITATELJIMA
Ponovo sam pažljivo čitala sve vaše riječi. I HVALA VAM.
Gotovo svi su razumijeli da meni ne trebaju nikakvi savjeti kako da ja živim svoj život, nema ničega što će meni pomoći, to je istina, ali svaka vaša topla riječ je melem na ranu. Bez obzira što plačem dok ih čitam, pa to je normalno, kako bi i moglo biti drugačije. Posebno hvala onima koji su se potrudili pročitati veći dio bloga kako bi mogli dobiti sliku o meni, pa tek onda nešto rekli i napisali. Jer su jedino tako mogli nešto i zaključiti.
Nema potrebe ranjeno majčino srce još i vrijeđati. Zašto to? Čemu?
Pa ja zaista ne tražim ništa. Samo pišem o mojoj Stelici.
Drago mi je da su se javili i oni koji su na žalost i sami imali ovu najgoru moguću tragediju, pišemo si preko maila, razmjenjujemo svoje misli i osjećaje. A to nam je tako silno potrebno. Kad si s nekim tko je to isto doživio, tek tada potpuno otvoriš srce i kažeš sve.....ne bojiš se i znaš da te neće osuditi, da ti neće nametati nikakva rješenja situacije, nikakve savjete davati, samo će te slušati i pričati o sebi, pa opet slušati.......da se možemo negdje sastajati vjerojatno bi se i grlili i plakali zajedno, bez straha da nas netko proglasi ludima i nestabilnima te da nam kaže da se moramo trgnuti i nastaviti živjeti. Ništa nama to ne treba govoriti. Znamo mi što moramo, ali bol za djetetom ne jenjava s prolaskom vremena.
Samo je još gore, jer moramo skrivati, moramo to u tajnosti proživljavati, moramo šutjeti......
Svim dobronamjernima koji su ostavili svoje riječi sućuti i podrške veliko HVALA.
I molim vas da nas podržite u našoj borbi da se zakoni o kažnjavanju u prometu promijene. Ne smijemo reći da se tu ništa ne može učiniti, jer se onda i neće ništa učiniti. I dalje će se ginuti. Mnogi znaju reći da kazne neće promijeniti ništa. A što onda hoće? Ja sam čvrsto uvjerena u to da bi - ako bi u zakonu pisalo i ako bi zaista realno postojala mogućnost doživotnog zatvora za oduzet život na cesti, zbog nepoštivanja prometnih pravila i propisa - bilo manje ovakvih tragedija. Potpuno sam u to sigurna. Ne može se na to gledati kao na slučajna ubojstva. To su ubojstva. Počinjena automobilom umjesto pištoljem ili golim rukama. Naše djece više nema i neće se vratiti za jednu godinu i osam mjeseci ni za pet godina ni za deset.
NEĆE SE VRATITI NIKADA VIŠE.
Mi - koji smo ostali živjeti iza naše djece smo kažnjeni - DOŽIVOTNO.
Zašto se ne kazni i onoga tko je to napravio?
Je li to pravda da oni nisu kažnjeni primjereno nedjelu koje su počinili?
(Pitanja su retorička, ne treba odgovarati - ja odgovore znam).
Cijeli ovaj blog, sve postove i komentare ja štampam i radim od toga knjigu uspomene
....ako slučajno blogova ne bude više......
Lijepi vam pozdrav svima od beskrajno tužne Steline mame
Želje su cvjetovi u vrtu živih.
Ne rastu u kraljevstvu mrtvih.
"Tuga je usamljena. Tuga se ne može zaobići niti ubrzati. Ona slijedi zakone duše, tijek koji je u svakom čovjeku dugačije predodoređen. Tuga dolazi i odlazi prema njenom vlastitom nahođenju.
Mnogim je pogođenim roditeljima teško prihvatiti tu činjenicu. U razdoblju kompjutera tuga se doživljava kao strano tijelo koje se ne može kontrolirati nikakvim outputom i inputom. Ona djeluje kao artefakt iz kamenog doba sjećanja. Mnogi su ljudi zaboravili ophoditi se sa silama prirode iz vanjske stvarnosti. Stoje bespomoćni i pred katastrofama koje mogu snaći njihovu dušu. S uglačanom rutinom svakodnevlja u čovjeka se ušuljala i vjera u to da ima pravo na to da ga nitko ne dira. Nesposobnost suočavanja s gubicima čini čovjeka tim ranjivijim. Industrijsko društvo ne pruža nikakvu pomoć ljudima u njihovom suočavanju s tugom. Rituali koji su izrasli iz iskustva pojedinaca i proslijeđeni s generacije na generaciju, danas su postali šupljim historijskim čahurama s kojima ožalošćena osoba ne zna ništa započeti. Prirodne pomoći u tuzi iz negdanjih vremena trebaju nove, vremenu primjerenije sadržaje, moraju ih nadomjestiti stvaralački oblici ophođenja s tugom.
Jedna od mogućnosti modernog odrađivanja tuge su i organizirani susreti roditelja koji su izgubili dijete. Nakon gubitka djeteta majke i očevi često žele biti sami u svojoj boli. A ako žele podijeliti svoju patnju s nekim, onda je to u susretima s ljudima koji ih razumiju, koji iz vlastitog iskustva poznaju slične potrese. Neke među pogođenim osobama vide mogućnost usklađivanja tih dviju potreba u organiziranim susretima roditelja koji su izgubili dijete.
Ideja o susretima ožalošćenih majki i očeva dolazi iz Conventryja u Engleskoj. Tamo je anglikanski pastor Simon Stephens 1969. godine osnovao prvu organizaciju te vrste. "The Compassionate Friends" (Suosjećajni prijatelji) postoje od 1972. godine i u SAD. Tamo je u međuvremenu nastalo oko 300 skupina. "The Compassionate Friends" poznati su pod imenom "Duga" u Švicarskoj i Njemačkoj......."
Iz knjige U. Goldman – Posh
Našla sam našu pjesmaricu Stelice. Svake godine smo u 11. mjesecu odlazile na Interliber – sajam knjiga i tamo smo kupovale sve moguće časopise po jeftinijoj cijeni i to sve brojeve unazad za cijelu godinu: Zvrkove, Smibove, Radosti i mnoge druge. Tjednima kasnije smo ih sve listale i izrezivale članke o prirodi, o životinjama, pjesmice...........i sve to lijepile u posebne bilježnice, radile svoje male enciklopedije......Nijednu pjesmu ovdje na blogu nisam ja napisala. Samo sam ponekad možda zaboravila navesti autora ili ga jednostavno ne znam.
No sjetila sam se dvije pjesmice koje smo ti i ja sastavile zajedno i zapisale ih u našu pjesmaricu. U jednom od tih časopisa smo pročitale Visibaba - pjesmicu i došle na ideju da napišemo još o jaglacu i ljubičici.
a ovu si pjesmicu morala naučiti na pamet za školu. Uh, kako te namučila...ali uspjela si:
Zapisale smo ju, kako bi se mogla jednog dana, kada odrasteš i pročitaš ju, sjetno nasmiješiti i prisjetiti tih školskih dana. Kako mi nedostaješ djetešce moje, milena moja. Volim te malena.
mama
Post je objavljen 02.05.2008. u 08:00 sati.