Poslijepodnevna siesta zgotovljena spoznajom da pored jednoličnih zvukova kiše za snom potrebe nema. Bijeg iz jave gurnuo me u tupo prebiranje misli, iskanje izvjesnog osmijeha čije bi postvarenje definitivno promijenilo sliku svakodnevice.
Nema je. Magličasta je i nenaslutiva. U skromnoj raskoši daje do znanja da možda postoji tek kao iluzija, neopipljiva. Želim li, stojeći pred ambisom učiniti odlučni ili neodlučni korak naprijed, ne znam. Korak unatrag čini nas daljim od cilja, ali daje priliku za zalet, ako se želi nešto preskočiti.
Kako preskakati? U vis, u dalj ili u ništa? Valja proučiti pravila igre. Opet teorija, u sve se miješa. Doskok u ništa zvuči primamljivo, ali je previše nalik zovu alternativne farmaceutike kojoj sam izričito rekao da neću, hvala...
Savladava me opet nostalgija za umorom, privilegijom koju neki radni ljudi, današnji djelatnici, smatraju kaznom, zbog kronične potplaćenosti, nastojeći izvratiti reduciranim aktivnostima, proporcionalno jadnoj plaći.
Mentalna gimnastika obdarila me suludim idejama.Uvođenjem obaveznog srednjoškolskoh obrazovanja, mogli bismo i cijelo stanovništvo podvrgnuti državnoj maturi. Bilo bi i smijeha i suza, osobito među ponavljačima iz saborskih klupa.
Post je objavljen 29.04.2008. u 20:35 sati.