Marketing
Imam jednu tajnu.....
Ma, to vas zafrkavam. Da shvatite koliko se može ubrzati puls i usporiti dah u samo jednom trenutku čitanja. Moć dobrog naslova polovica je uspjeha stvaranja. Iako ovo nije dobar naslov, tek praktičan. Jedna riječ ili njih pet, uopće se ne broji. Važi jedino što time postigneš. Dobra knjiga, loša knjiga, sve počinje naslovom.
Kao lice. I ime što mu pripada. Da ti se netko svidi na prvi pogled, mora imati osobinu koju vrednuješ. Ovako inteligentno zaključivanje nisam naučila u školi, s tim se rodiš. Dakle gluposti na stranu, u prvi kadar ulazi objekt, to jest subjekt koji je zaokupio pažnju. Što dalje? Lako je ako dostupnost uočenom nije problem. Ali to nije tema. Što kada se radi o nečem što ti se jako svidjelo, a to nikako ne možeš doseći? Ne ovog trenutka i ne bez nekog čuda što potječe van zemaljskog života. Miriš li se s tim?
Ili ono slijediš? Što mora presuditi da se skineš iz vlastite kože i kreneš u nepoznato, odbaciš logične zaključke, ocjeniš veliku mogućnost neuspjeha, potencijalni gubitak obraza, novca i pameti, svakako osjećaja i još k tome poštivanje unutarnje sile prosuđivanja?
Sve sam to učinila. Jednom. S tek navršenih 15 godina sjedila sam u separeu tapiciranih drvenih klupa. Ne sjećam se je li tkanina bila gruba ili glatka. Skrenula sam pažnju s detalja, kao i svog djetinjeg života uostalom, grizla me budućnost kao sol što nagriza ranjenu kožu. Nisam je isprala. Kao ni sada ovu mrežu što je saplela moje pamćenje. U njoj i dalje plivaju mogućnosti presvlake te drvene sjedalice. Jesu li redovi gustog hrapavog platna uokvirili nemir što me prožimao, ili se podstavljena umjetna koža ljepila za moju kao želja koja me opominje da je ispunim.
Dogodilo se u kafiću na plaži tek dvadesetak metara od nasukanih valova mora što su umirali na obali u bijeloj pjeni, utapajući se u cjelinu što ih žedno svojata natrag. Dok sam kuckala po staklenoj čaši oznojenoj od leda, pogledom sam naizmjenice parala od lakiranog stola s dvije coca-cole i crnom keramičkom pepeljarom do, njega. Preplanulog od sunca, slane kose i zelenih očiju što pri zjenici prelaze u nijanse smeđe. Gledala sam u njih tužno, svojim nemirnim smeđim očima što prema zjenici prelaze u zeleno.
Uvijek sam bila bojažljiva. Iznutra. Beskrajne analize uzduž i poprijeko, sve dokaze koje sam tražila da nešto nečime opravdam kao spis, crno na bijelom, nisam ponijela sa sobom. Niti me to mučilo. Dužnost tog osjećaja preuzeo je rastanak. Svo breme nosilo je tridesetak minuta prije njegova odlaska. Odjednom sam, kao da je bilo naručeno ili predodređeno, zanemarila strahove. Ispustila u more poput zrnaca pijeska izronjenih s dna. Znala sam što ću učiniti i zašto.
"Sigurno ne osjeća isto što i ja. - pomislila sam - Ali nema veze. Moram mu to reći. Ipak postoji šansa. Kako god bilo, moram to skinuti s leđa. Jesam blesava, ali me uopće ne zanima. Kao da to govorim svima. On je prvi i ako me povrijedi spremna sam. Stvarno mi se jako sviđa. Ne znam kako ću bez njega. Moram mu to reći..."
Skupljala sam hrabrost nekoliko sljedećih minuta boreći se sa sobom je li to i dalje pametna ideja. Napokon, ja nisam takva. Ne družim se s dečkima, sramežljiva sam što se tiče osjećaja i ne razbacujem se riječima. Ne znam biti djevojka u centru pažnje. Niti to želim. Nikada nisam znala zabavljati publiku, ona mi ne treba. Ustvari bolje da ja to sve zaboravim, on živi na jednom kraju države, ja na drugom, to je nemoguća misija. Ali k vragu i nemoguće! Ja sam se zaljubila!
Zar svi ti ljudi oko mene ne vide da se svijet promijenio? Svemir je postao malena zvjezdana točka, tek loptica za golf naspram ova dva velika oka što me prelijevaju svojim bojama. U njima se vidim kao u ogledalima. I lijepa sam. Iz njegove duše dolazi snaga koja probija kroz mene, ne shvaćam, kao da smo jedno odraz drugoga u osjećajima. Smiješimo se šutke. Tišina mi smeta jer gubim vrijeme, zašto mu sad ovo nisam rekla?
"Bilo je dosta." - prođe mi u glavi.
Slušaj... - počnem.
Od tog dana prošlo je 11 godina i 10 mjeseci. Nakon svog nespretnog spontanog govora bila sam sigurna u ono što sam rekla kao što sam i danas. Najbolja odluka mog života.
Post je objavljen 28.04.2008. u 16:07 sati.