Pjer je točno prije trideset i devet ljeta rođen tu u okolici Splita, a ime je dobio po ocu koji je osim imena svoga oca naslijedio njegovo radno mjesto i azbestozu. Kada je dogurao do adolescentske dobi svima u njegovoj obitelji već je odavno bilo jasno da je zabušant, hoću reći sanjar, pa je odlučio sreću okušati na jednom od obližnjih otoka gdje se zaposlio kao knjižničar, upoznao mladu učiteljicu Mariju sa kojom se oženio, a ona mu je rodila dvije prekrasne curice i tako su živjeli u sreći i blagostanju dok on nije zapao u krizu srednjih godina.
Imao je Pjer raznih hobija od kojih mu je daskanje na vodi bilo na prvom mjestu još od trenutka kada je došao na otok. No, kako su godine odmicale, a kilogrami se taložili najviše oko struka, tako je strast prema daskanju na uzburkanoj pučini zamijenio sa predanošću glumi u lokalnom amaterskom kazalištu.
U zadnje vrijeme nekako se sve umrtvilo u njegovom životu, a kad se samo sjeti vremena od prije dvadesetak godina kada je za prvu dasku odvojio cijelu svoju prvu plaću. Danas je većina tih dasaka u njegovoj konobi iza kuće prenamijenjena u banke za sjedenje. Sjeti se on često kako je imao i bliski susret sa jatom dupina, te kako je nakon prvog naleta adrenalinskog šoka žalio što to nije bilo jato morskih pasa kao što to cijelo mjesto dan danas vjeruje. I progonila ga je ta laž pune tri godine dok nije došao na ideju otići na godišnji odmor kod prijatelja koji kao znanstvenik živi i radi u Cape Townu, odakle je namjeravao uputiti se na Rt Dobre Nade i letjeti na valovima među tim velikim bijelim psinama poput klokana u minskom polju. Ipak, božja providnost, karma, zakon velikih brojeva, nazovite to kako hoćete, učinili su da Pjer ne ode na taj put iako je već bio rezervirao povratnu kartu. Žena mu je hitno morala u bolnicu operirati fibroadenom, pa se htio-ne htio morao malo primiriti i više vremena posvetiti obitelji, a čak je i izgledao kao da mu se u glavi sve posložilo tih dana.
Nakon prebrođene prve krize dogodila se Anja, prodavačica iz jedinog supermarketa u mjestu. Bila je dvostruko mlađa, ali i dvostruko opreznija kada su oženjeni muškarci u pitanju. Dolazio bi svaki dan kupiti neku sitnicu kako bi što bolje proučio njeno lice koje mu se činilo prikladnim da glumi posrnulu tajnicu u predstavi o partijskom bossu kojem je česta poštapalica "uh, što bi ja to jebo", a čiji bi sveukupni izgled morao biti približan onom od Lazara Ristovskog.
Kada bih vam rekao kako Pjer i Vojislav Šešelj imaju nešto zajedničko vjerojatno biste pomislili kako sam se najeo gljiva ludara i čvrsto biste posumnjali u moja ideološka stajališta, ali nakon što bih vam pojasnio da ih veže genetski poremećaj nerasta dlakavih izraslina po licu vi biste samo odahnuli i u nevjerici vrtili glavom lijevo-desno smješkajući se.
A zamislite, na zidu njegove sobe nalaze se sve neki brkonje; Clark Gable, Charles Bronson…Roko Prč. U kantunalu pod ključem ljubomorno čuva raritetna izdanja Miše Kovača i Tomislava Ivčića.
Prije par dana imao je jednu malu nezgodu : upao je kod Anje u supermarket pred zatvaranje; oko jedan kad je najveća vrućina i kada uglavnom nema nikoga, te pokušao improvizirati neke ulomke iz još nedovršene predstave koja bi u dogledno vrijeme mogla postati hit, naravno ako autor to doživi.
Anja vrisne NE, Pjer pomisli DA. Uleti njen otac Jure na što Pjer vrisne NE, a Jure shvati kao DA, pa nastane veliki metež i strka po mjesnim kalama.
Marija je u to vrijeme umakala maslinovu grančicu u ulje i milovala cipole na gradelama, kad je zaprimila poziv :
- Mare, spašavaj!
- Pjer, di si za boga miloga?
- Na doku. Ajme majko mila koliki je! Pojest će me u jednom zalogaju! Zovi Franu u obalnu stražu!!!
Nakon toga se prekinula veza i Marija je trčeći vikala susjedi Marineli da skloni cipole sa vatre. Kada je stigla do doka tamo nikoga nije bilo. Nazvala je muža na mobitel i čula kako prigušeno zvoni negdje u blizini. Tada je ugledala na podu šešir, a pod njim mobitel i umjetne brkove.
- Neće ti se taj skoro vratit! – začula je dubok glas za leđima
Okrenula se i ugledala Anjinog oca Juru – dvometrašku grdosiju prekriženih ruku
- A di mi je Pjer, Jure? Di je?! – vrisnula je
- A oli ga ne vidiš di mlatara rukama i biži ka pučini?
- Bože mi prosti, maloprije me zva ka da će ga morski pas izist, a vidi ga sad, biži ka pučini.
- Je, samo more bit da san taj morski pas ja – reče Jure, okrene se i krene put kući ostavivši Mariju onako zbunjenu na doku da pilji u zapjenjenu točku u daljini
Post je objavljen 28.04.2008. u 01:30 sati.