Marketing
Mislim da je jedna od najtežih stvari kada se moraš ispričavati zbog onoga što jesi. Ne zbog onoga što sam učinila ili rekla nego zbog toga što jesam, što postojim sa svim ovim manama o koje se spotičem i vrlinama za kojima idem.
I odjednom dobijem znamen kako malo vrijedim sve dok sam ovakva jer da sam bolja bilo bi mi bolje. To je istina ali istina je i da je da su mnogo puta riječi izrečene u najboljoj namjeri kao prepreke o koje se koraci sapliću. A zar već svi nemamo dovoljno prepreka i zašto postavljati nove?
Meni ništa nije išlo kako sam htjela. Svemu je prethodilo vrijeme borbe da nešto postignem, i često sam klonula pod teretom neuspjeha, ostavljenosti, i lice su mi umile moje suze i hladne kiše jeseni, i dobro mi je poznat zvuk vjetra u tišini pustinje, a tek sva ona očekivanja koja su me ismijala!
Zašto je moj put toliko drugačiji od drugih, ne znam. Stvarno ne znam a i sve manje se pitam i jednostavno živim sa svim tim usjecima razočaranja jer mi je dovoljno znati da moj život ima smisla jer me On poznajem po imenu i zna sve. Bog ionako nikome nije obećao med i mlijeko, život na Taboru u sigurnom zaklonu sjenica. Spominjao je progonstva i težak i uzak put. I križ koji trebamo nositi ako idemo za Njim. Sjećam se kako sam u svojoj 19 godini života svoj život stavila u Njegove ruke jer želim biti Njegova. Vratiti se k Njemu.
A od tada sam osjetila kako je teško ići uskim putem i nositi prezir svijeta i kako je kada ne možeš prestati plakati.Jedno znam, dobro je jer i zlato se stavlja u peć kako bi se odstranilo sve ono nevrijedno. I nakon svake boli gubitka moj život je bio blagoslovljen novom snagom i moj smijeh je postao zvonkiji a pogleda nakon suza jasniji i moje misli čistije.
Post je objavljen 27.04.2008. u 08:11 sati.