Budim se, 11 je sati, mamuran kao i uvijek, jer odlazak u 3 ujutro na ono potrebno spavanje i nije baš najzdraviji za ljudski organizam. Mi to znamo, ali se ne zamaramo time. Nije me briga što ću sutra osjećat i kako ću se osjećat, samo da mi bude dobro sada. dižem se mamuran, smrdim po ustajaloj odjeći, ona po meni. Nisam ju svlačio. Zašto kad ću ju opet obući. Treba jest. Frižider je prazan. Obuo sam papuče, ali desna je u tom trenutku popucala po šavovima. Događa se. Bos idem do kupaone. Gladan sam i hladno mi je. Pritisak vode u kupaoni je malen i slab.. Ruke ostaju neoprane, želudac jede sam sebe, a moj nos se guši od vlastitog smrada.
Pogledao sam kroz prozor. Iako je podne, skoro pa je mrak. Pada kiša. Pao je i led. Jaka tuča. Moram napraviti seminar. I to što prije. Skoro sam ga napravio. Ali. Nestalo je struje. Došla je brzo. Opet je nestala. Prvi put. Drugi put.Treći put. Soba je mračna, a hodnik je hladan. Vani je tišina. Tuča je brzo prestala. Sada imam priliku uzet nešto novaca i otići do pekare na uglu. Odjednom, totalno zatišje vani. Rekao sam sam sebi, idemo sad. Dobra je prilika da se ne smočim. I da mi led ne razbije glavu. Kad se vratim, valjda će se struja i pritisak vode vratit u normalu. Prije nego što sam krenuo, htio sam nazvati brata koji bi trebao biti na fakultetu, da li želi šta iz pekare. Nema signala. Čudno... Ostat će bez obroka. Obuko sam patike, spremio sam se za van.
Otvaram vrata moga stana. Odjednom, zasljepljuje me dim koji upada kroz vrata u hodnik. Nakon što sam dosao k sebi, moje bolne i malo opečene oči gledaju van. Što se dogodilo? Vidio sam vatru u daljini. Veliki oblak dima zahvatio je ulicu. Krećem prema pekari. Moram se pazit. Ipak, u glavi mi se vrti. Nekako sam osjetio, bit će sranja. Smrti. Čovjek pored mene protrčao je sa plinskom maskom. Nitko nema vremena reći mi što se događa. Gdje je policija? Nije mi dobro. Hoće li mi netko dati plinsku masku? Nitko ne da. Svi su škrti. Nema mi druge vraćam se u stan dok ovo ne prođe. Ali, ja ne vidim gdje mi je stan. Ništa ispred sebe ne vidim. Idem prema naprijed. Stavio sam neku krpu na lice da mi bude lakše za oči i nos. Što se dogodilo? Osjeća se nervoza i panika u zraku. Ja sam uznemiren. Stojim nasred ceste i vidim samo obrise ljudi koji sad već bježe na sve strane, ispuštajući bolne krikove boli, straha i nemoći. Zemlja se trese. Snaga potresa oborila me na pod. Vidim ništa. Samo nemoćne ljude kako kleče, trče, leže. Bježe i vrište. Otvara se zemlja. Samo sam shvatio. Moj kvart se kupa u lavi. Cesta ispred mene nestala je pod zemljom, pukotina ju je progutala. Osjećam miris prašine, snažan prljavi vjetar mi grebe lice, miris krvi, miris smrti mojih prijatelja i susjeda. Već bježim u suprotnom smjeru, pun bolova. Nema vremena za pomaganje drugima. Moram se spasit. Bježim kud me noge nose. Nevidim ništa. Sanažan dim postaje sve crniji, maleno sunce nestaje pod otrovnom zavjesom koja je iznad nas. Neke se kuće urušavaju. Cigle, žbuka i staklo lete na sve strane. Sve što smo mukotrpno gradili, nestaje tako lako, brzo, nenadano i jenostavno.
Nastaje kaos. Ljudi su u deliriju. Pomutnja razuma i uma. Ispred mene, čovjek u sebe ispalio je metak. Pored njega drugi čovjek, ispaljuje metak na svog susjeda. Brat puca na brata. Ljudi su izgubljeni. Što se događa?Tko će mi odgovorit?? Svećenik na vrhu kuće se moli za oprost. Zahvaća ga plamen. Gori mu odjeća, on u vriskovima i bolovima prestaje moliti. U dimu je nestao. Crkva nedaleko nestaje u crno-cvenom dimu. Božji hram - više nepostoji. Gdje da se skrijem? Gdje je sigurno sada, u ovom gradu, na ovoj planeti? Ljudi su u očaju. Ateisti, našli su riječ i mole se Isusu Kristu. Ne žele kraj. Ovakav kraj. Opća katastrofa. Smrt.