U Koreji i Japanu radni dan mnogih obično započinje pjesmom - specijalnom himnom tvrtke. No ta je praksa novost u Europi, gdje su je počeli primjenjivati muzikalni Česi. Himne tvrtki ubrzo su postale vrlo popularne u toj zemlji, a tekstovi su prilagođeni motiviranju zaposlenika slaveći "izlazak iz crvenih brojki" i "šljakanje iz petnih žila". Glasovne mogućnosti zaposlenika izazvale su podsmijeh javnosti... Pročitah na monitoru. I glasno se nasmijah.
Umjesto da mi se nadovežu češke postmodernističke asocijacije, ja se sjetila Snjeguljice i sedam patuljaka. U toj priči ovi, nakon cjelodnevnog kopanja u rudniku, izlaze pjevušeći... Da mi je znati koje to supstance izvlače iz tog rudnika!?
Nego, danas je nekako sunčano i prvotna ideja je bila neka falše-proljetno-sunčana rečenica:Trebala bih se pretplatiti na ravnu crtu, ali visoko pozicioniranu. I zanemariti sitne devijacije Sljedeća: Evo mi teme za post. Pa da je izložim:
Danas je baš nekako omamljujuće. Za šetnju. Onim mjestima gdje te nitko neće sresti i pitati nešto u vezi posla, obitelji, psa ili mačke. Ili bilo čega (svako)dnevnoga. Ipak, u ovom "selu" - teško ostvarivo. Pa ćemo spustiti prečku na 190. Ipak nisam Blanka Vlašić. Nemam neke posebne inspiracije, al' sam isto puna. Peludi vjerojatno, al' koga briga? Sve je linearno s pravilnim otkucajima. Netko će reći monotono, ali baš me briga. Meni dobro. Dok je visoko, može i ostati ravno. Za promjenu. Baš mi se danas ne da krivudati, zaobilaziti i pratiti unutarnje promjene. Najčešće bezrazložne, meteoropatske i ine. Još su najgore one umišljene/zamišljene.. kako vam drago.
I sada uopće nije problem vratiti se u radnu atmosferu. Nemam osjećaj da se zrak mijenja. Dan je plav da plaviji/plavlji (*traži se lektor-volonter) ne može biti. I neka je. Vraćam se poslu dok nisam potpuno izgubila smisao za vrijeme. Putem ću smisliti radnu himnu ;)
I, Hopey mi nadjenula novo ime. Zovite me Sunčica!
Post je objavljen 24.04.2008. u 13:53 sati.