Večeras sam prosula svoj život pred sebe.....možda onako po prvi put realno, bez skrivanja, bez uljepšavanja.....sve ono što jesam i nisam....sve ono što bijah, i sve ono što željeh postati.....
Večeras sam sama sebi odlučila ispričati se za sve ono uskraćeno iz kojekakvih moralnih floskula.....za sve one neopjevane pjesme, za preskočene plesnjake, za sve suze koje sam trošila na neke ljude bez lica,bez duše,bez razloga.....
Ono kad sam najviše razbijala koljena, kad sam mislila da su svi drugi u krivu,a ja u pravu.....ono kad sam mislila da mi je majka neprijatelj,a a sestra dežurno smetalo....onda sam bila najbolje JA!
I ništa je ta bol danas.....ne bole više modrice, tek poneki ožiljak krasi sad već umorne noge od koračanja po trnju nekih tuđih korova....
Danas sam pametnija.....sad gledam u majku kao u ikonu sveca....a za sestru se molim i više nego za sebe samu...sad vidim kroz razne tame putem osvijetljene,sad se ne bojim vikati i zaigrati se ,a da usput ne moram nužno razbiti koljena...ili srce,šta bilo....
I ponosna sam na sebe.......jebeno ponosna........
Moram se ovako brutalno izrazit jer je naš jezik siromašan za ovu silinu u meni....
Jer kad žena poput mene,nakon svih potopa iz kojih je isplivala, nakon operacija, trauma, tumora, liječenja, suza u mraku moje sobe dok svi spavaju i svi vjeruju kako sam super, uspije sebe gledati u ogledalu sa nimalo lažnim širokim osmijehom, dok joj dijete zaspalo nježno diše ni metar daleko......a što je to ako nije razlog za biti ponosan na sebe.....
Jer sam bez repova za sobom, bez da sam dužna za ijedno OPROSTI ili VOLIM TE......bez lažnog morala, možda tek s pokojim ožiljkom na koljenu, ili srcu.....gdje bilo......
Post je objavljen 23.04.2008. u 20:43 sati.