Marketing
Božji dodir
Imala sam otprilike osam, možda devet godina kada sam se uključila u plesnu skupinu u svojoj osnovnoj školi. Jako sam voljela plesanje. Razredni sat koji dopušta opuštanje svih mojih osjetila bilo je kao puštanje na slobodu ratnog zarobljenika. Probadalo me od sreće tamo skriveno iza pupka, drhtalo je od uzbuđenja ispod rebara, pumpalo krv u ritmu pokreta mojih ruku i nogu koje su slijedile tempo što je tjerao svaki mišić da se pokrene iz mirovanja.
Sjećam se crvenih širokih suknjica sa velikim crnim točkama. Bio je to kostim primjeren juniorskim bubamarama. Na obraze smo crtale krugove maminim ruževima za usne. Gužvajući se u malenoj praoni rublja koja nam je dodjeljena kao svlačionica za nastup, naizmjenice bi sjedile na niskim stolicama da obujemo balerinke. Perilice su bile divovske, gotovo veće od nas. Bila sam uvjerena da bih cijela stala u bilo koju od njih bez problema, a možda i s prijateljicom. Strah i entuzijazam zabavljali su nas u žamoru smijeha i nestrpljenja od prvog nastupa pred stranom publikom. Putovanje u drugi grad i ples pred očima u kojima ne počivaju boje naših majki i očeva isto je kao i let u inozemstvo. Oni nas neće dočekati blagonaklono, a ako pogriješimo nema isprike. Tremu smo odagnale slatkastim pićem iz limenki i štapićima. Nakon što smo virnule iza vrata praonice i uvjerile se u prisustvo mnoštva kritičkih glava koje nestrpljivo čekaju da im se predstavimo, sve smo duboko udahnule i pogledavale jedna u drugu bez riječi. Više nema čekanja. Trenutak je stigao.
Ono što je uslijedilo kasnije pratiti će me cijeli život. Nemogućnost predočenja dovoljno vjernog osjećaja atmosfere i prizora nije čak ni ljudska pogreška. Moja. Ne mogu sastaviti takve rečenice. Ne znam.
Oduševljeni pljesak prolomio se dvoranom. Kazeta je odvrtila posljednji krug i plastični kotačići stali su na mjestu. Obgrlilo nas je more. Djece. Ushićeni krici i osmijesi. Ruke. Pamtim ruke, malene ručice vinute u zrak. Dotiču me sretno i pohlepno. Nude se. Traže. Grlim ih i milujem kao i moje prijateljice plesačice. Gostujemo u sirotištu. Nisu navikli na posjete. Maleni su, ti prelijepi paketići sreće. Njihove oči ogromne su. U njih bi stao cijeli moj svijet. Progutale bi me. Okupale sjajem privrženosti. Samo da im dopustim. Koraknem u lavor pun ljubavi. Daruju mi je tako nesebično i iznenadno. Razbacuju se njome. Žude za njom. Plešemo. Krugove i krugove bez prestanka. Neprestano me grle i dodiruju. Nemam riječi za njihove postupke. Jer oni se ne razmišljaju. Ta struja što mi kola tijelom lijepa je poput čarolije. A ovo je bajka. I ja ne želim nikada otići, odvojiti se od toplih malih ruku i vrelih osmjeha. Nisam mnogo starija od njih, no svejedno me zovu majkom. Prijateljicom. Sestrom. Ne znam koja sam od njih i nije mi važno. Znam da jesam.
Kamo ideš? - odjednom me upita nježni tanki glasić.
Moram kući. - probode me krivnja.
Povedi me sa sobom. - odgovori drugi glasić za trunkom očaja - Molim te.
Oči mi se pune tugom. Jer njihove su još tužnije. Ne znam kako im reći zbogom. Niti to želim. Stojim u lavoru. Lijem suze i namačem ljubav. Kapljem u nju i razvodnjavam je. Obje djevojčice silovito me ugrabe svaka za jednu ruku i grčevito me vuku natrag. Svaka na jednu stranu. Za sebe.
Boli me. Taj osjećaj nemoći. Obećajem im povratak i žalim ih. Ni na trenutak sebe. Danas kada razmišljam o tome pomišljam kako one možda jesu. Znale su da lažem kad toga još nisam bila svjesna. Nikada se nisam vratila. Tijelom. Duhom sam s njima od toga dana. Ali nije dovoljno. Misli i djela ne sjede na istoj grani duše. Tresu istu krošnju i ruju iste korijene. Što ne znači da će se sresti. Kao ja s uspomenama. Licem u lice s tugama. Koje volim kao i prvoga dana.
One to nikada neće znati. Koliko su toga preokrenule u ovim grudima. Koliko su nemira udijelile svojim nevinim zagrljajima. I neka su. Pokazale su mi koliko me Bog voli. Upoznao me s anđelima.
Post je objavljen 21.04.2008. u 20:40 sati.