Marketing
Impossible
Topla sam. Kad pišem. To mi ponekad odgovara. Danas mi smeta. Pročitala sam jedan hladan tekst. Ne mrzli. Ne leden. Tek prohladan. Smislen. Pisala ga je trijezna glava. Ne kao moja. Opijena. Usijana od temperature. Više sentimentalna nego racionalna. I tvrda. Prkosna i ponosna. Ja je pokušavam dozvati pameti. Reći joj da u životu bolje prolaze noge koje gaze zemlju nego oblake. To je obično trenutak kada zastane, a zatim otrči dalje. Ni sada nije drugačije.
Ne sviđam joj se takva. Znam to. Mrzi kada sjedim za tim drvenim stolićem sa nahrđalim željeznim nogama u skučenoj sobici koju sam namijenila za naša neslaganja. Jedina prostorija koju sam joj uzela bez pitanja. Povlačim dim u svoje tijelo, a potom izdahom gušim pogled u daljinu. Ne govorim. Razmišljam. I čekam. Neće ići. Grize mi oči. Taj dim. Uostalom, ja i ne pušim. Nervozno gasim cigaretu u mutnoj staklenoj pepeljari. Dižem se i odlazim do vrata. Primam za hladnu kvaku. Shvaćam. To je jedino što je ovdje hladno.
Izlazim van. Hodnici su pusti i prozračni. Moje potpetice tiho odzvanjaju. Pobijedila si... kažem joj, i uspinjem se uz stepenište. Pogled odozgo čini me spokojnom. Taj sobičak je moja oaza. Za trenutke upita i nesigurnosti u vlastita stvaranja. Za smirenje. Osvrt na riječi i djela. Za objektivnost i pregled ostvarenih nadanja. Ne kajanja.
Ne mogu biti drugačija. Čak ni kada to poželim. Mijenjanje sklopova u glavi prepuštam svojim iskustvima. Mijenjanje duše, s ciljem ostvarivanja drugačijih rezultata, čini mi se više kao poslovna politika. A s dušom ne poslujem. Morati ću prihvatiti svoj otisak kao jedinstven. I dovoljan. S ograničenjima i nesavršenostima. Divljenje drugima ne smije biti prepreka. Ukrasti ću od njih vlastite trenutke zavisti i pretvarati ih u nagon. Neću ih pokapati kao lijes neznanca, ignorirati zabludom u nemogućnosti poštovanja, ni prelijevati lažima kao vrelom vodom da unakazim ljepotu viđenoga. Zbog njih ću namotati želju i volju za još boljom ja u isto klupko. Isplesti nove redove usuda. Oni će biti moja pokretačka snaga. Tjerati me kamo se sama ne bih usudila. Darovati ću im suze radosnice, voljeti kao dijelove svoga bića, držati blisko kao prošle i buduće uspomene najboljih prijatelja.
Neće biti zaborava. Moje pore pamtiti će ugodne i bolne poljupce susreta i rastanaka, bijele zastavice mira, prepirke kredom na ploči filozofije života. Svijeće gašene dahom ili prstima osjećati ću kao svoje, napukla i slomljena srca istom tugom kao da su u mojim grudima, sretne i uzbuđene osmijehe kao da ih i sama nosim na obrazima. Jer osjetila sam, sve boje i materije ovoga svijeta ne mogu me učiniti ljepšom. To čine ljudi. Oni koje uvijek nosim sa sobom.
Ovaj post posvećen je svima koji su ikada posjetili blog i sudjelovali u njemu. Hvala vam.
Post je objavljen 18.04.2008. u 22:41 sati.