Kada doživiš jednu, dvije ili tri smrti svojih bližnjih, pa kada dođ na red i četvrta...mislite li da se čovjek na to može naviknuti? Sa tim svojim bližnjim proživljavaš i preživljavaš iz dana u dan kao da je posljednji. Ne spavaš jer on/a ne spava, ne jedeš jer on/a ne jede, brineš se jer se on/a više ne može. Sve radiš i dogovaraš sa oprezom, sa distancom, najčešći odgovor je "možda" ili ako i kažeš "da" uz to uvijek nadodaš "ako Bog da vidimo se tamo", ako bude drugog dana vidjeti ćemo se. Ponekad pomisliš da ništa ne osjećaš i da suze neće moći izaći iz tebe kad se to dogodi, nakon tolike iscrpljenosti i brige iz dana u dan uvlači se neka ravnodušnost, a onda staneš, pogledaš, sjetiš se i oči postanu vlažne, a u grudima teško...koliko će srce još izdržati toliko će dana biti...više nisam čak ni poznata, samo samo neki glas i pokret koji ćuti u svojoj blizini...zvala je dok je imala snage ljude iz svoje prošlosti, mene tada još nije bilo...zove mamu, ja se javim...budem osoba koju ona želi...Svaki trenutak osluškivati i gledati diše li...a teško je to vidjeti, jer disanje je sporo, tiho, pri kraju...oči su pomalo staklaste, požutjele kao list koji će svaki čast pasti sa stabla u kasnu jesen...posljednji, ali priroda mu je takva da mora otpasti sa stabla...Neopisiva je bol tih posljednih dana...nitko ne zna koliko će trajati, kakvi će biti (bespomoćnost) ali svi su naposljetku kraj. Boli...
Post je objavljen 18.04.2008. u 01:15 sati.