Moj tajni bivši suprug nepoznatog imena
(Svebor možda? zaboravih!) uvijke je nosio
taj lažni navučeni osmijeh preko lica,
premazujući njime u dokolici stare crno bijele fotografije.
On nikada nije čitao ništa osim Tolkiena, i povremeno
besplatnih novina, a zavirio je taj momak i u pokoji ženski
časopis.
Uvijek je pozorno slušao moje šarene bajke.
Sa pola uha, dakako!
I nikada nije potpuno razumio smisao mojeg mraka,
zaplakao je tek usput, reda radi, društva radi
kao na međimurskom sprovodu!
Čuvajući ljubomorno sfingu poetskog svijeta , mislio je
oženih se vješticom, kako me samo muči s nalaženjem
smisla drame, oh kada će samo prestati!
Njegova duga crna kosa...bilo kako bilo...
ne pada više na moje nježne bijele ruke
u očima nosi samo svoju znanstveno fantastičnu
šutnju.
On vrisne užasnuto kada ga u šali dodirne pramen
moje kose od dima ona misli da je zvijezda
svoje adminske scene, vrhunski moderator foruma
a one žele samo njegovo dlakavo tijelo
i ponekad kad mislim o njemu vidim smao crnilo i
jezu svemira
tako je dubok i crn i samotan.
Ali kada sanja svoje mračne snove
tada smo opet jedno
potpuno drugačiji
u sasvim pomaknutoj stvarnosti
apstraktniji od apstrakcije same.
Njegovo tkanje je Sveborovo tkanje tišine
on je slika na zidu
nadrealna tvorevina
u brutalnoj igri anorganskih sjena
on uvijek baš uvijek...pobjeđuje.
Post je objavljen 14.04.2008. u 17:03 sati.