Marketing
The rain is falling on my window pane,but we are hiding in a safer place, under covers staying safe and warm, you give me feelings that I adore...
Romantika... Nije li romantika malo precijenjena?
Neznam, sama nisan neka romantična osoba... Jest da mi je par osoba reklo da sam zapravo u duši romantičarka i da se to vidi,nebi ja to baš rekla...
Jednostavno ne padam na srcedrapajuće pjesmuljke, na bukete cvijeća
i romantične komedije... Sve mi se to čini tako isforsirano, komercijalizirano
i nepotrebno... Ko da je to bilo fora samo prije, dok su po svijetu postojala kraljevstva, dvorske drame i njihovi prinčevi... Možda zvuči fora bezuvjetna ljubav bez mana koju smo ko mali upoznali u bajkama... Ali u životu to nije tako jednostavno... Toliko toga se isprječi na putu do savršene ljubavi,do savršenog života... Još uvijek negdje postoje zakleti romantičari koji vjeruju da negdje na svijetu postoji srodna duša za njih i da će ih sudbina jednog dana spojiti i sve će postat savršeno... Ja u to nimalo ne vjerujem i shvaćam da je patnja sastavni dio života... Također vjerujem da se za sve u životu treba trudit kako bi sagradili sebe kao čvrstu i odgovornu osobu...
No nije sve u životu sivo... ( Nije sve,nije sve tako sivo 
)
Ponekad se ova moja antiromantičarska razmišljanja potpuno izokrenu i ja postanem djevojčica koja sanja o tome kako ju netko mazi,pazi i govori joj da ju voli najviše na svijetu... Naravno,kad se zaljubim...
Zato ne volim bit zaljubljena-svi moji dotad čvrsti stavovi padaju u vodu... Eh...
Al dobro,preživi se nekako...
Ali ozbiljno,mrzim bit zaljubljena... Kad se zaljubim, po cijele dane mislim samo o toj osobi i svaki moj pokret ima veze s njim...
Uff,mrzim to... Ne mogu se skoncentrirat na niš drugo jer sve moje
misli lete u neku daleku zemlju mašte,snova, tajno priželjkivana utopija...
I tako svaki Božji dan dok me ne prođe zaluđenost...
A hvala Bogu tol'ko san zaljubljiva da imam te faze skoro svaki mjesec...
Al dobro,trenutno nisam zaljubljena i nikad nisam bila sretnija...
Svakome dođe period života u ovom prekrasnom pubertetu kad shvatimo da je vrijeme da se okrenemo sami sebi... I tada svi drugi padaju u drugi plan...
Tek tada zapravo shvatiš koliko SAM SEBI značiš i samopouzdanje počne rast (ako je dotad bilo nisko)...
Tako i kod mene... U zadnje vrijeme samo o sebi i svojim postupcima razmišljam... Malo zvuči čudno kad kažem da sam sad sama sebi najvažnija,ne mislim ja to u lošem smislu,još uvik san ja osoba koja bi sve dala za svoje najdraže i tako će uvijek ostat... Jedino ča se promjenilo je to da sam sad glavni glumac u svojoj priči i da sam sebi napokon dala značajnu ulogu... U zadnje vrijeme sam naučila volit samu sebe onakvu kakva jesam i to mi itekako pomaže... I niki mi nemore niš! 
E...
Haha,baš san neš pametna...
Ma nema veze...
Kažu da nemoš volit druge dok ne naučiš volit sebe...
Uff,jebate,pa kako ću se tek sad zaljubljivat kad napokon i sebe volin kad san prije,dok san sebe mrzila, ludila za hm... dečecima...
Život je divan...
Život je ljubav,život je pravednost, život je strast, život je sunce koje svakog dana sja u srcu iako vani pljušti...
Ljubav je onaj osjećaj s kojim se sretan budiš jutrima, ljubav je kad se smješiš bez razloga,jednostavno zbog toga jer si sretan... Ljubav je kad
i neprijatelje gledaš pogledom pomirenja,ljubav je kad tmurne boje koje nas okružuju,poprimaju jarke boje prirasle srcu...
Joj,dosta...
Pussa ljudofi moji...
Anušk@
Post je objavljen 11.04.2008. u 21:50 sati.