Marketing
Proljetni umor...
Konačno je zasjalo sunce. Probudilo me svojim zrakama kupajuć mi lice. Izmamilo osmjeh... Kakav divan dan! Uz mene ljubav mog života se lagano meškolji. Pogledam te šarene oči, pune sjaja. Bez riječi me prigrli i ostanemo tako par minuta.
I onda taj odvratan zvuk budilice pokvari predivno jutro! Nestane osmjeha, nestane čarolije.... I opet je krenulo jedno jutro stalne kolotečine. Bauljamo po stanu trljajuć krmeljave oči, palimo kuhalo vode i svako u svom filmu sjeda za stol i trpa u usta ono što zovemo osnovnim obrokom buneći se kako nam se ne da na posao, kako je prošlo vrijeme cjelodnevnog ljenčarenja... A ajde barem smo skupa. Ovo je jedno od rijetkih jutra u tjednu da skupa doručkujemo i još to ne znamo cijeniti. Bunimo se i njurgamo. Pa kako smo nezahvalni!
Izišavši iz zgrade još uvijek mi se smiješi to predivno sunce. Kasnim na tramvaj. Svjesna da sljedeći ide tek za 10 minuta samouvjereno se žurim kao da nisam propustila ovaj prije... naravno uzalud! Pa dobro, pomislih, već kad je tako idem dio puta pješke. Ionako ne stižem na vrijeme! Brzim odlučnim korakom dolazim na treću stanicu i dolazim taman kad i potreban tramvaj. Sretna ulazim u tramvaj, a ogorčena srednjevječna žema me gurne kao da sam ja kriva što je preteška da se na vrijeme na stanici digne sa dobro zgrijanog sjedala. Sretna više nisam. Ostajem zamišljena... Dok tako razmišljam o svemu i svačemu gledam glomazni otpad koji svim svojim silama cigići čuvaju kao veliko blago. Što sve ljudi ne čuvaju u pod svojim krovovima! Nešto uspomena i brdo smeća... sada sve stoji na ulici. Ružan prizor.
Posao kao posao, bez razlike, tek malo više dnevnog svjetla u uredu. Svi se žalimo na ponešto. Na probavu, roditelje, obveze, cikluse... svašta. Zašto itko ima potrebu pričati o svojem ciklusu? Ili probavi? Imam i ja problem s jednim i drugim, ali ne mislim to dijeliti sa svojim suradnicima. Dapače, mislim da se nikom ne bi svidjela činjenica da mi opet kasni...
Danas sve trampavo, sporo i umorno... Ručak. Juha, salata, kuhano povrće i riba! Super. Baš uživam!
I sada... osjećam se kao pretučeno i utučeno. Nije mi jasno... Sunce i dalje sija, zove me i mami, a ja zjevam, ako da je sredina zimskog sna!
I eto usprkos svoj dobroj volji, svim dobrim stvarima današnjeg dana ja sam tmurna i turobna, umorna i iscrpljena, bez osmjeha na licu... Fascinantan je taj sunčani paradoks!
Post je objavljen 11.04.2008. u 13:10 sati.