Marketing
Noć pjeva pjesme svoje u ZeKaeMu
Oni koji pripadaju stalnoj kazališnoj publici znaju da je gledati predstavu u maloj dvorani kazališta ZeKaeM (mislim da se zove Polančec, dok je velika Istra) užitak mjerljiv s malo toga na zagrebačkoj sceni. Na sceni Polančec bila je postavljena i predstava Draga Elena Sergejevna, koja na moju veliku žalost više nije na repertoaru, inače bih ju gledala i treći put, sasvim sigurno. Ako to ikada u budućnosti zamijetite na rasporedu predstava, ne časite ni časa.
No predmet ovog osvrta nije Draga Elena Sergejevna, već nova predstava redatelja Dine Mustafića pod naslovom Noć pjeva pjesme svoje. Doduše, najnovija je bila kada sam ju gledala, ali je zbog obrazovnih obveza između vremena gledanja i vremena pisanja ovog osvrta nažalost nastao prevelik vremenski diskontinuum.
Riječ je o komadu norveškog dramaturga Jona Fossea koji tematizira bračnu rutinu, depresiju i frustraciju. Da rezimiram fabulu: novopečeni roditelji zašli su u bračnu krizu uzrokovanu njegovom depresijom. On je višestruko propali spisatelj koji pati od depresije zbog koje ne može izaći iz kuće niti podnijeti ikakve posjete, a ona je premlada da bi ostatak života pročamila samo s njim i djetetom u tom stanu koji se za nju svakim danom sve više pretvara u zatvor. Dok se on austistički zatvara u svoj svijet, ona pronalazi ljubavnika.
U ovoj predstavi imena likova, ili naznake mjesta i vremena radnje jednostavno ne postoje, jer su univerzalno ljudski. Između dva glavna lika stvoren je jaz koji se ne može premostiti niti primarnim oblikom ljudske kognitivne djelatnosti - jezikom, niti dodirom, niti osjećajima. Kao lajtmotiv javljaju se letargija i depresija, problem modernog čovjeka. Djelom dominira i otuđenje, od sebe, od bračnog druga, od života na koji je čovjek naviknut. S tim je depresivnim tonom usklađena i scenografija, koja je, kao što to uvijek u ZeKaeMu biva, odrađena usitinu vrhunski. ZeKaeM uvijek ima neobično kreativna rješenja što se postavljanja scene tiče, a ono što se melankoliku poput mene iznimno sviđa je to što se često na sceni često nađe prostora i rješenja za prikaz kiše, koja postaje šlag na torti trule i učmale atmosfere.
Glavne uloge tumače Nina Violić i Frano Mašković, a u sporednim se ulogama pojavljuju Doris Šarić-Kukuljica kao svekrva, Damir Šaban kao svekar te Danijel Ljuboja kao ljubavnik Basti.
Do slijedećeg čitanja, vaša darksoul
Post je objavljen 08.04.2008. u 21:20 sati.