danas je takav neki dan. blijedožuti. dan za sjećanja. ali ne ona siva. nego upravo blijedožuta. žuta jer su moja. blijeda jer su sve rjeđa. nestalna. i možda već sada pomalo modificirana. ipak boje ostaju.
stan je bio masivan. cijeli je nekako brundao. nerazmjeran. prazan i s bijelim zidovima. onim bolničkim. sreća da nije imao visoke stropove. i sreća da je trpio samo dvije duše. inače bi bio odveć institucionalan. ogroman prozor i još veća svijetlost. pogled na ruzinavu satelitsku antenu susjeda koji je svake nedjelje radio roštilj na obraslom balkonu. nikad ga nismo vidjeli. samo bi osjetili miris. mislim da se zvao Šime. ili nešto tako. imao je i mačku. previše mršavu za tako često roštiljanje. ne znam kako se ona zvala. ja sam ju zvala Frida. pa sam po njoj i vlastitu tako nazvala.
prostor u kojem sam provodila najviše vremena bio je proziran. tipičan studentski stan sa svijetlim parketom, svijetlim i jeftinim namještajem od iverice i svijetlo plavim cd-playerom. i masivnim modrim kaučem. užasno udobnim, ali gnusno starim. presvučenim. totalna kamuflaža.
tada je sve bilo sivo. i kao da sam sama to forsirala. bila je tu i soba. uredno žuto-narančasta. adrenalinska. neobično vesela. motivirajuća. sad se samo pitam zašto sam je uopće bila tako uredila kad sam konstantno bježala iz nje u ispraznost jeftinog boravka. bez zastora. hm, sad kad se sjetim, zapravo smo i imali zastore. stajali su u nekoj vreći na podu u zakutku ispod prozora. nikad ih nismo stavili. možda zato jer su jedino oni bili novi. i svaki dan smo tupili u istoj pozi. baš nam je odgovaralo. blejali smo u stari tv, a nikad ne bi znali reći što smo prije pet minuta odgledali. bio je tu i daljinski. ali donji dio nije funkcionirao. kada bi poželjeli pojačati ili smanjiti glasnoću, morali bi se ustat i otvorit neku smiješnu crno-crvenu pregradu na tv-u i kemijskom ubosti u ono mjesto gdje je nekad bila dugmad za volumen. stalno smo govorili da ćemo kupiti novi. nikad nismo. možda je i zbog toga ton uvijek bio isti. bili smo prelijeni. i nismo se bunili.
tu i tamo bi zaspala u sobi. jutro bi bilo ubitačno. posteljina (žuto-narančasta, naravno) bi me dotukla. kao da me tjerala. a ja nisam imala snage. ponekad bi ju u snu svu isčupala, pa bi se ujutro našla u čudu. pobjegla bi istog trena.
vratila bi se onom prostoru. pogledala kroz prozor, otvorila ga, otklizala parketom do kuhinje i stavila vodu za kavu. redovno bi se lijeno nasmješila zaključivši kako je sve čisto, svijetlo i bez trunke prašine. kao da ju je namještaj odbijao. jer nismo baš previše čistile. i onda bi se uozbiljila. zrak je svejedno bio ustajao. bio je vlažan, ako bi ga uopće bilo.
danas, gledam oko sebe. drugi prostor. imam mali prozor. pogleda nema. namještaj je taman, masivan i pun prašine. a brišem svaki dan. parket je napuknut. stolice teške i škriputave. na krevetu bijela plahta i tamnosmeđa deka. sve je nekako maslinasto. samo ja nisam. danas sam ja žuto-narančasta. danas, kad više nema one stare sobe. danas, kad me ne tjera. i već dugo nisam isčupala posteljinu u snu. i već dugo nisam naišla na kraj stepenica. i već dugo imam zraka u sobi tamnog namještaja na kojem se svaka čestica prašine sjaji. i dišem zdravo. duboko.
tek sad uviđam da su interijeri zapravo i više nego interni. i razmišljam se kupiti novi daljinski. i odnijeti ga onome tko je sada tamo. možda bi to bilo jedno od onih dijela koje smo svi mi dužni napraviti.
Post je objavljen 06.04.2008. u 21:28 sati.