Kad sam ostao bez posla, počeo san žaliti za vikendima kao nekakvom promjenom u odnosu na uobičajeni radni ritam. Nemogućnost da se od ničega ne odmaraš vrišteći je upozoravala na besmislenost dokolice u vremenima kad postoje stanovita očekivanja za dokazivanjem u radu, istinskom stvaralaštvu. Ponekad bih zajunio, uhvatio se nekakvog uzaludnog posla na granici jalovosti i štetnosti, radeći ono što je tradicija nalagala, onako kako su činili naši stari. Popravljao bih urušene suhozide, iskrčio šikaru, zasadio maslinik, prčkao nešto oko povrća.
Pravim poljodjelcima nisam stvarao nelojalnu konkurenciju, rezultati mojih truda bili su bezobzirno skupi, s kolikogod volje i entuzijazma upirao, stizali su poražavajući rezultati. S druge strane, karijeru u mojoj struci stvarali su poslušnici, kroz uvriježeni sustav negativne selekcije. Oni su svojim netalasanjem čuvali pozicije šefova koji bi odavno izgorjeli na pravom tržištu rada i ideja, zahvalno ih podržavajući na svakom koraku.
Inercija je sposobnost zadržavanja zatečenoga stanja, što stoji-stoji, što se kotrlja-kotrlja, izravno povezana s masom. Zatekla me u mirovanju, teško se pokrenuti, katkad djeluje i liči na nemoguću misiju. Odgurnut postrance, nepomiren sa stanjem koje postaje kronično, izrastam u kronično gunđalo tužno zbog pretihe buke i odijeka negodovanja što boli više od banalnih udaraca i šibanja.
Tko radi - griješi. Sramim se pomisli na vlastitu bezgrješnost. Nekad davno znao sam žestoko braniti tvrdoglave stavove da je moja istina jedina, prava, potpuna i neiskrivljena, potcjenjujući tuđe. Događa se, da analizirajući vlastite postupke paranoično tražim pogreške, čak i tamo gdje ih doista nema. Čudne neke mijene. Sutra je Mladi mjesec. Nema veze s kontekstom, ali je istina. Tako barem piše u kalendaru.
Post je objavljen 05.04.2008. u 19:55 sati.