Marketing
Sačuvaj me, Bože njegove ljubavi koja žive rane soli, koja kažnjava i boli. Izbavi me vječnih sumnji i ljubomore koje more dok ne pokore. Sačuvaj me, Bože njegove ljubavi onog ludila i strasti, sama se nikad neću spasti...
Ne, Rebs, nije se pojavio. Ali ako bolje razmislim.. To je bilo i za očekivati, na temelju iskustva. Ali ja ne.. ja sam očekivala da će eto baš ovaj put suprotno svojoj navici da se ne pojavljuje iz nekog razloga možda ipak eto doći. A nada... zezne kadkad. Ali samo je očekivanje već pola zadovoljstva. Možda i ne dobiješ same te stvari; ali ništa te ne može spriječiti u užitku očekivanja da se dogode. "Blago onima koji se ničemu ne nadaju, jer se neće razočarati". Ali mislim da je gore ničemu se ne nadati nego razočarati se.
Razbor me je nastojao zadržati, povući za rukav, ali svakome od nas je jasno da nas razbor zadrži samo onda kad ionako nemamo što dobiti.
Sa starim ljubavima je kao sa slikama, uvijek ih treba promatrati uz odmak od nekoliko koraka, pa čak i ako smo im jednom uspjeli dotaknuti kožu, udahnuti miris, kušati okus... Ista stvar je uostalom i sa samim životom. Ja evo svoj pokušavam sagledati sa udaljenosti, radim emotivnu distancu i donosim sud.. I eto, sve se nekako svede na nas.. On kao da je sveprisutni sastojak od kada znam za sebe. I zapravo ne sjećam se svog života prije njega. I utoliko je teže. Kojiko je prisutan? 24 godine.... !!! Prisutan.
A ne prisutan? 8 mjeseci... ako to možemo nazvati ne prisustvom.
On je život mog života... Zastrašujuća pomisao.
Nitko ne može otputovati u prošlost da bi izmijenio neku naviku koja je rođena u vremenu iprostoru i koju je vrijeme pothranjivalo i održavalo. Nitko nam ne može govoriti da ono što postoji nije postojalo, nitko se ne smije usuditi poželjeti, poput kakvog djeteta, da se nije dogodilo ono što se dogodilo. A kad bi to i činio, uzalud bi gubio vrijeme. Kao što to ja radim.
Misim, ne pokušavam Ga izbrisati.. ali voljela bih da nije tako. A je. I boli... i to je zapravo to što bih izbrisala... Taj osjećaj potpune predanosti njemu koji je bolan utoliko koliko zauzima prostor moga srca.. a ne samo da ga zauzima, nego ga ispunja toliko da ne ostavlja ni mrvu prostora za nekog novog.
Navikla sam da ga volim :)..haha. A i nije zapravo smiješno.
Meni ne treba droga, meni fali jedna daska u glavi.
Nije povoljan trenutak da priznam sebi da ne želim biti sama.
Tada sam bila na kraju, nisam znala kako dalje, a ni kako prekinuti. Danas nema više ničega sa čime bih mogla prekinuti. Tada sam bila očajna, ali i sretna. A da to nisam znala.
Moje se lice ceri, ja s tim nemam ništa.
S optimizmom svojstvenim djeci imala sam osječaj da će se stvari već nekim čudom same srediti.
No taj optimizam me nekako napušta i to me straši... pomalo. Zapanjuje me vlastita otuđenost koju osjetim često... Prečesto u zadnje vrijeme. Kao da stvari teku a ja doista izvan njih.
Nadam se i bojim se. Ne mogu vidjeti. A opet, ovo je vrijeme, kao i sva vremena, jako je dobro samo ako znam šta ću s njim da učinim!!
Posvetiti ću se prijateljima.
Post je objavljen 05.04.2008. u 19:09 sati.