Marketing
Ljudi, sretna sam...:))
Da, da, došlo je vrijeme da i ja to mogu reći za sebe. Sretna sam.
Sretna i sretno zaljubljena. 
Nikada prije nisam se ovako osjećala, to se jednostavno riječima opisati ne može. Znate ono kada dugo dugo vremena patite za nekim tko vam najvjerojatnije nije suđen, lijete suze, a onda odjednom zaboravite tu osobu i u vama ostane kao neka praznina, jedno posebno mjesto za nekog posebnog - voljenu osobu.
Znate onaj osjećaj kada mislite da je sve izgubljeno, da nikada više nećete moći voljeti, a onda naiđe ON, čovjek tvog života (sad govorim za cure, hehe) i stoji pred dobom poput najljepšeg anđela čuvara. 
E taj osjećaj dogodio se meni prije nekoliko tjedana. Radi se o jednom meni veoma posebnom dečku. Upoznala sam ga točno onaj vikend prije proljwtnih praznika na frendičinom tulumu u povodu njenog ročkasa. Bilo je preludo stvarno, svi smo se super zabavljali sve dok ja (nespretna ko i uvijek 
) nisam prolila čašu Cole po liku s kojim sam se u toj silnoj gužvi sudarila. Joj, mislim da nikad neću zaboravit taj trenutak, lik se počeo derat, urlat na mene tako da su se svi počeli okretat. Ja sam samo sramežljivo digla glavu i izustila: ''Oprosti!'' I tada sam se susrela s najljepšim parom očiju na svijetu. Znala sam da je gotovo, da sam se već zaljubila. Uglavnom, on nije ništa drugo stigao reći jer sam ja brže šmugnula u kuhinju jer me frendica pozvala u kuhinju da joj pomognem oko dekoracije torte. Ja sam brže iskoristila priliku i pitala ju tko je onaj lik koji stoji kraj stola s cugom. ''Ivan'' , rekla mi je i nadodala ''Ah bolje nemoj njega gledati, on ti je takav ženskaroš da je to strašno''. Pogledala sam ju, a oči su mi se zasuzile. Pomislila sam da Hana (frendica) možda ipak ima pravo i cijelu večer držala sam se podalje od njega iako je moj pogled stalno bježao prema njegovom. I on je to osjetio. Negdje oko 2 ujutro, rekla sam Hani da želim malo izići na zrak i izišla pred kućna vrata. Tamo je stajao on - Ivan. Držao je cigaretu u ruci i zamišljeno gledao u pod. Okrenuo se premameni. Već sam bila krenula prema ulazu, ali on je viknuo: ''Čekaj! Ne moraš bježati od mene. Želim ti se ispričat za ono maloprije. Fakat se nisam htio izderat na tebe.''. Zvučao je tako iskreno i nisam mu mogla ne vjerovati. ''Ma u redu je, i ja sam djelomično kriva'' rekla sam mu. Odjednom sam zadrhtala, ponudio mi je svoju jaknu i zaogrnuo me. Još sam se više tresla.
- Pa ti drhtiš - rekao mi je.
- Ma, to ti se samo čini - odvratila sam.
- Ma znam ja što tebi treba - rekao je i snažno me poljubio. Ostali smo tako jedno 30 sekundi, a onda sam ja pobjegla glavom bez obzira.
- Javi se koji put za kavu! - viknuo je dok sam ja trčala ko luda. ''Da moš mislit'' pomislila sam u sebi. Ali nekoliko dana nakon toga, prvi dan praznika, pristala sam otići s njim na cugu (a i morala sam mu vratit jaknu). I tada sam prvi puta uvidjela da na svijetu još uvijek postoje osjećajni, a opet cool dečki. Izvana tvrdi ko orah, a iznutra najnježniji na svijetu. Odmah me očarao. I tako su uslijedile kave, jedna za drugom, a nedavno me pitao želim li biti njegova djevojka. Pristala sam! I znam da sam postupila dobro. Iako sam tek 6 dana zajedno, sretnija sam i zaljubljenija no ikad. Ivan mi daje snagu za svakp novo sutra i nekako osjećam da ga svakim danom sve više volim. Eto ljudi, to vam je bila ljubavna priča koja će nadam se potrajati još dugo, dugo. Svaka čast onima koji su došli do kraja posta jer znajte da je ovo post jedne nove, preporođene djevojke koja je konačno prevladala svoj strah od ljubavi. Sada ću još samo pozdraviti sve one koji redovito čitaju i sve one koji su sretno zaljubljeni. Živjela ljubav!
Post je objavljen 04.04.2008. u 10:59 sati.