Vidjela sma zenu. Trudna je. Ima bebu u trbuhu 9 mjeseci. Presao joj je termin a nije se ni malo otvorila. Boji se za svoj zivot i za zivot svoje bebe. Toliko straha nisam nikada vidjela u jednim ocima. Pozelim ju zagrliti.
Kazem joj sretno na odlasku. Molim za nju, iako ne vjerujem ali svejedno molim. Posebna neka osoba. Prvi puta sam ju vidjela. Mozda ne i zadnji. Lezi u istoj bolnickoj sobi kao i moja sestra.
Kako da budem bezosjecajna kao netko?
Ne znam.
Pretvaramo se u Ameriku po sranjima, a standardom smo nisko.
Post je objavljen 31.03.2008. u 20:52 sati.