Nalazim se na raskrišću uspomena, mašte i zbilje, stvarnosti onako okrutne kakva samo rijetko zna biti… Svjež povjetarac mrsi kosu, ledene suze klize niz obraze, krupne kapi kiše upotpunjavaju hladnu atmosferu. Sjedila sam kraj otvorenog prozora I dopustila mislima da ovladaju mnome i povedu me svojim pustim stazama. Spuštala se noć, magla je prekrivala grad, a ja sam po tko zna koji put istrgnula ispisanu stranicu bilježnice na kojoj su neuspjelo zapisani moji osjećaji i pustila da ju vjetar odnese. Možda se netko i uspije pronaći u njima, no ja nikako nisam mogla ispisati ono malo redaka, izbaciti svu gorčinu iz sebe. Tinta se razmuljivala, što od kiše, što od suza i stranica je postajala nečitka, nerazumljiva. Mrzila sam ovaj osjećaj, osjećaj koji ne popušta predugo, grč koji me steže. Žao mi je, žao mi je što sam uništila ono što sam mogla imati, žao mi je što sam se pokazala kao nezrela djevojčica koja nikad neće odrasti. No, ipak bilo mi je lijepo, uživala sam u svakom trenutku, u svakom zagrljaju, osmijehu, poljupcu. Sve ono što ga je činilo jedinstvenim, nedostaje mi, svaka pojedinost. Bila sam sebična, nerazumna, svojeglava. Znam da se na pogreškama uči i da je ovo vjerojatno još jedna stranica mog života koju ostavljam iza sebe. Sve je završilo, to ne želim. Znala sam da će doći do toga, no svejedno nisam željela iako nisam ni pokušala spriječiti. Izrečene rečenice, riječi koje pogađaju i previše, trudila sam ignorirati. Uspjevalo mi je, smijala sam se, nitko nije primjetio koliko sam zapravo ranjiva. Bojala sam se tog trenutka, trenutka u kojem će se pokazati moja osjetljivost. Hmm..?! Osjetila sam suze kako nekontrolirano klize niz obraze, više ih nisam ni pokušala skriti I ponovno pokazala svoju osjetljivost. Ne znam… Žao mi je zbog svega, no ne očekujem ništa. Ono što se razlomi na komadiće, teško će se ponovno spojiti u cjelinu. Hmm..?! I znam da nešto slično ne bih smjela očekivati, ali… Ovo su samo moje misli, osjećaji koji se bude u meni. A prekasno je, prekasno je za sve! Izgubila sam osobu koja mi se polako uvlačila pod kožu, koju ću pamtiti i rado je se sjećati…
Ipak se kaže: ‘sve što je lijepo, kratko traje…’
Nisam došla da te vrijeđam i da tvoje greške redam ni da se na tebe žalim, već sam došla da ti kažem da te se još rado sjećam i da te pred svima hvalim… Nisam znala da te cjenim, ali sada pocrvenim kada mi kroz glavu prođe, da sam bila razmažena, bez razloga ogorčena, sve na svoje mjesto dođe…
Post je objavljen 31.03.2008. u 20:18 sati.