Marketing
LIČANI NEKADA ....
Licani su uvijek hili druzeljubivi Ijudi, ali i dovoljno oprezni u doticaju s nepoznatim i strancima.
Licani su u sebi nosili sve tipske osobine dinarskih gorstaka. U privatnom zivotu cijenili su obiteljski zivot, istinsko postenje, prijateljstvo i susjedstvo...
Licka narodna nosnja bila je usuglasena s klimatskim odlikama njihova kraja. Isto vrijedi i u pogledu ishrane. Licani su se nekoc hranili kukuruznim kruhom, mlijekom, sirom, krumpirom, grahom, zeljem, lukom i suhom slaninom.
Licke zene u mnogome su nalikovale muskarcima. Po naravi su bile izdrljive, marljive. Radjale su mnogo djece.
Zbog teskog nacina zivota izgledale su starije nego sto jesu.
Licko siromastvo bilo je gotovo legendarno. Obitelji s malo zemlje i mnogo djece zivjele su uglavnom od ovaca, mlijeka i sira.
No i u tako nepovoljnoj sredini Licani su znali sacuvati svoj pokrajinski identitet, narodni jezik, tradicijsku kulturu i vjeru u bolju buducnost.
Upravo u to kriticno doba licko stanovnistvo, bez obzira na porijeklo i vjeroispovijest, slice zajednicke elemente svoje regionalne posebnosti. Zato su svi oni sami sehe nazivali Licanima i taj se etnonim toliko ucvrstio u narodu da je ostao u svijesti svih stanovnika Like.
Kada danas netko za sebe kaze da je Licanin odmah pomisljamo da je to krsan covjek, tjelesno izdrzljiv i sposoban dase nosi sa svim zivotnim teskocama.
Zbog visokog nataliteta Lika je u 19. stoljecu postala nasa najvidjenija emigracijska pokrajina. Iseljavanja su se odvijala u bogatije hrvatske krajeve, prvenstveno u Slavoniju. Dosta iseljenika odlazilo je i u daleke prekomorske zemlje, ponajvise u Ameriku. Gdje god su stizali, Licani su se dobro snalazili i posvuda su bili prihvacani kao marljivi i posteni ljudi.
Treba spomenuti i to, da su s vremenom i austrijski vojni zapovjednici prepoznali u Licanima cestite i postene ljude te su i Licani u krajiskoj vojsci poceli napredovati do visokih vojnih cinova.
Gledajuci na Licane na njihovu posebnost u odnosu na ljude iz ostalih krajeva Hrvatske, zapazaju se mnoge razlike. One se ocituju u nacinu privredjivanja, u obicajima, nacinu odijevanja, ishrani, pjesmi, plesovima i slicno.
Licani se u Hrvatskoj razlikuju i prema nacinu govora.
Oni prema svom narodnom shvacanju ne govore vec "vicu", sto znaci da im je govor uvijek glasan, recenice kratke, jasne i jednostavne.
Mladi Licani govore temperamentnije od starijih. U dijalozima cesto se namecu, sto ponekad dovodi i do sukoba sugovornika.
Stariji Licani, tj. iskusniji starci, govorili su smirenije. Kada su o necem pripovijedali, pazili su da ne kazu nista sto bi ih moglo dovesti u nepriliku.
Zato su se cuvali jasnog ili otvorenog opredjeljivanja u sporovima. Ukoliko se od njih ipak trazilo da se izrazavaju jasnije, oni su to i tada cinili uvijeno u formi "nije da je" ili "nije da nije".
Isto tako kada se trazilo njihovo svjedocenje o kakvom dogadjaju, ogradivali su se rijecima: "tako se govori" ili
"tako se cuje u narodu".
Takva opreznost u govoru proistjecala je iz opceg iskustva stecenog u doba Turaka ili iz vremena krajiske uprave.
Preuzeto sa Likaworld.net
Post je objavljen 31.03.2008. u 12:39 sati.