Vidjeli smo dosad da vjernik ne živi sigurno, bez pitanja, nego mu stalno prijeti pad u ništavilo, pa ćemo tako morati priznati i sraslost ljudskih sudbina, potvrdivši ujedno da ni onaj tko ne vjeruje ne predstavlja neku zatvorenu egzistenciju. On se može ponašati kao čisti pozitivist koga su odavno napustila nadnaravna iskušenja i sklonosti te sada živi još samo od onoga što je neposredno sigurno, no ipak ga nikada neće napustiti potajna neizvjesnost ima li pozitivizam zaista posljednju riječ. Kao što se događa vjerniku da ga guši slana voda sumnje kojom mu ocean neprekidno zapljuskuje usta, tako postoji i nevjernikova sumnja u njegovu vlastitu nevjeru, u njegovu zamisao totaliteta svijeta, koju je naumio proglasiti kao potpunost. Nikada nije potpuno siguran u ono što vidi i što smatra cjelinom: naprotiv, stalno ga ugrožava pitanje ne predstavlja li i ne kazuje li možda ipak vjera zbilju. Kao što je, dakle, vjernik svjestan da je trajno ugrožen nevjerom te nju mora doživljavati kao svoje stalno iskušenje, tako i nevjerniku vjera znači ugroženost i iskušenje za njegov, prividno, jednom zauvijek zaokružen svijet. Jednom riječju, ne može se pobjeći iz dileme čovještva. Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere, jer nevjernik nikada ne može stopostotno reći ne krije li se možda ipak u vjeri istina. Neotklonjivost vjere pokazuje se tek onda kad je pokušamo otkloniti. (str. 21)
...
Prirodno čovječje težište tjera čovjeka prema vidljivome, prema onome što može uzeti u ruku i čime može rukovati kao svojim vlasništvom. On mora izvršiti obrat prema unutra da bi vidio kako zanemaruje svoju dublju vlastitost kada se tako dade vući od svog prirodnog težišta. Mora se preobratiti da bi spoznao kako je slijep kada vjeruje samo onome što vide njegove oči. Bez tog obrata egzistencije, bez sukoba s naravnim težištem nema ni vjere. Jer, vjera jest obraćenje (od ob-vratiti se) kod kojega čovjek otkriva da se daje voditi iluzijom kad se zariče samo onome što je dohvatljivo. To je u isti mah najdublji razlog zašto se vjera ne može dokazati: ona je obrat bitka, i samo će onaj tko se preobrati nju primiti. A kako nam naše težište ne prestaje pokazivati drugi smjer, taj obrat započinje svakoga dana iznova, i samo doživotnim obraćanjem možemo shvatiti što znači kad se kaže: »Vjerujem«.
Odatle možemo razumjeti da vjera nije problematična samo danas, da, u specifičnim uvjetima naše moderne situacije, izgleda kao nešto gotovo nemoguće, već da ona oduvijek znači, možda ponešto nejasno i ne tako lako spoznatljivo, skok preko beskonačnog ponora, skok iz ovoga svijeta dohvatljivosti što se nameće čovjeku: vjera ima oduvijek na sebi biljeg nekakvog pustolovnog loma i skoka, jer ona trajno predstavlja rizik, koji se sastoji u tome da se ono što naprosto nije moguće vidjeti prihvaća kao jedina zbiljska stvarnost i kao ono na čemu se sve zasniva. Vjera nije nikada značila takav stav koji bi naravnom težištu ljudskog bića po sebi pritjecao; oduvijek je ona značila opredjeljenje koje seže do biti egzistencije, opredjeljenje koje je uvijek zahtijevalo preobraćanje čovjeka, što se može postići samo u odluci. (str. 28)
J. Ratzinger
Post je objavljen 30.03.2008. u 16:45 sati.