Koliko se sjećam, a moja su sjećanja mutna, varljiva, hlapljiva i nepuzdana. Bila je neka noć u nekoj birtiji na Vrhovcu. Bila nas je cijela buljumenta divljaka. Mladih, neizživljenih. Neki na motorima, neki, ko zna kak, pješke. Divljak, do divljaka, svaki u nekoj svojoj divljini. Na svojoj planini. U svojoj pustopoljini divljaštva. Svi u zajedničkoj furki borbe protiv svijeta. Ja s curom. Poslije mi je postala žena. Ti udata. Za mog prijatelja. Kad smo sjeli na motore, sjedila si iza mene. Mogli su pucati gromovi, mogel se rušiti svijet, cesta je bila naša i Božja. Mogel je svijetom treštati Chopin, bili smo i ostali nemoguća varijanta. Nikad nismo prekršili pravila. Tog trenutka postala si dio mene, sestra koju neću napustiti dok sam živ. Život je okrutan prema ljudima koji ga zavređuju. Kad je frend otišel u vojsku, ja sam s vremena na vrijeme dolazil provijeriti da li je sve u redu i nisam na vrijeme videl zmije koje su mi se pametno sklanjale s puta i videl ih na vrijeme pa im zavrnul vratom. Iznevjeril sam i Tebe i Njega. Morti ste i vi nekak to hteli da se raspadne, ali ja to nisam znal. I onda i danas, ja živim u nekom drugom vremenu, po nekim drugim pravilima lopovluka. Nekak sam se nadal da bute skup odrasli. Ne znam. A nas dvoje smo se raskoračili u načinima i životima, pa ipak i opet s vremenom uskladili korak. Teško je živeti s duhovima, jer ko s duhom liježe u grobu se budi.
Ako ti treba krvi, eto ti žile! Ako ti treba glasa, urlat ću! Ako treba nekoga pojesti mrak, ja sam najtamnija tama ovog svijeta! Samo, molim te, ne liježi s duhom........
Post je objavljen 30.03.2008. u 13:53 sati.